SavijestBoj za savjest
 
"Cijela ljudska povijest i svi zli predvodnici besmislenih ideologija zajedno nisu uspjeli hladnokrvno ubiti onoliko ljudi koliko je to učinilo usamljeno 20.stoljeće. Legalno i na krevetima ustanova koje bi živote trebale spašavati.
 
 Već godinama se cijeli svijet, a napose moderne države zapadnog svijeta bore sa vjetrenjačom nazvanom ekonomska kriza. Vlade svih država u skladu sa civilizacijskim i stručnim dosezima modernog doba, poduzimaju sve mjere kako bi svijet pogurnuli barem korak naprijed. I taman kad se čini kako se kugla malo pomakla, u istom se času otkotrlja za uduplo nazad. I tako skoro desetljeće. Ekonomske su se mjere sada već toliko iscrpile da ministri i ostali stručnjaci više ne znaju kud udaraju i što čine. Svijet je došao u situaciju da unatoč svoj pameti i svim onim netom spomenutim dosezima modernog doba, samo bespomoćno stoji pod upitnikom nemoći ispod kojeg ne nalazi odgovor. Odgovor tako lako odgovoriv, tek milimetar iznad naših glava dok poput izgubljenih ovaca žmireći skačemo s jednog mjesta na drugo. Ili ga zaista ne primjećujemo ili saginjemo glavu više nego li bi trebali da se ne suočimo sa onim u što smo se „doćerali“.
 
Svake godine, razvijene zemlje svijeta isperu onoliko umova koliko je dovoljno za počiniti 40 milijuna pobačaja. I to je samo broj onih registriranih, a tko zna koliko ih se počini neslužbeno i skriveno. Zamislite sada, koliko je to milijuna ljudi zapadne, pretežito kršćanske Europe, koji ne znaju što je život? Ljudi koji se ne znaju odnositi prema životu...
Prema neslužbenim podacima, u Hrvatskoj oko 80 posto žena napravi, znači napravi a ne doživi slučajno barem jedan abortus. Godišnje, oko 4 500 žena napravi registriran pobačaj, a koliko li ih je tek onda s druge strane papira? Koliko je života surovo izmasakrirano a da se za to ne zna? Pričamo o strahotama rata, masovnim egzekucijama i zgražamo se. Gdje zgražanje kada govorimo i slušamo o pravima žena na hladnokrvno ubojstvo vlastitog djeteta? Što je gore od toga? Nešto mi govori...ništa. Priča li itko o malim leševima i izmasakriranim dijelovima tijela u plastičnim kantama za smeće u bolničkim okruzima? A sjećate se priče o bolnici iz naše države, države čije ratne rane i tuga zbog tolikih smrti neće nikada prestati, bolnice čije je dvorište bilo puno kanti za smeće iz kojih su visile male ručice i nožice mrtvorođenčadi, beba koje su umrle nekoliko dana nakon rođenja i abortiranih beba? Javnost se alarmirala tek kada se pojavio jedan savjestan um i kada su nesretna tjelesa postala toliko ustajala da se nešto moralo poduzimati. Tek su tada ovi nevini životi sahranjeni dostojanstveno kako zaslužuju. Ružno za čitati zar ne? A kako je tek zatvoriti oči nad time ili još gore sudjelovati? Po zakonima Isusa Krista i naše vjere, osoba koja učini ili sudjeluje ili na bilo koji način podržava pobačaj automatski je izopćena iz Katoličke Crkve. Neki će to saznati tek kada stanu pred Lice Božje a ono mu pokaže prst u drugom smjeru.
 
Tridesetogodišnjakinja iz Zagreba, katolkinja po rođenju i opredjeljenju, primila sve sakramente, dok ovo čitate dvoumi se učiniti to ili ne.
Ubiti ili ne ubiti dijete koje nosi u sebi. Ona kaže, to je tek nakupina stanica.
Zahvat je već dogovoren, ali bolničko osoblje ostavilo je modernoj dami vremena da razmisli par dana. No odluka je već skoro pala. Dijete nije nitko ništa pitao. Bog je u tih par dana pred ovu ženu stavio samo ljude koji bi joj mogli pomoći u donošenju ispravne odluke, uzburkao joj savjest i počeo buditi majčinske osjećaje. Naposljetku, nagradio je i slobodnom voljom, i poručio joj – Sad je na tebe red. Odluči.
Nažalost, sve su prilike da će kao i mnoge druge pokleknuti, a životu i njegovu Stvoritelju opaliti pljusku.
Otac djeteta ovu će ovu će modernu djevojku moderno ostaviti ako rodi, baš kao i onaj oženjeni frajer s kojim ga je prevarila. Ako je ne ostavi, morati će renovirati stan a već su ionako u velikim minusima zbog krpica, izlazaka i automobila kojega su nevjenčani kupili na kredit. To bi značilo samo još veća zaduživanja. Dijete na kredit ove se godine tako jednostavno ne uklapa u računicu. Uostalom, kako kupiti nove kožne gležnjače sa šiljcima i pelene? Jedno isključuje drugo.
- Dušo, ja ću te podržati u svemu, no mislim da je bolje da ubijemo to dijete.
- Imaš pravo, dijete je ionako prevelik trošak.
Muk i zgražanje, zar ne? A znate što kaže mama od „mlade“ tridesetogodišnjakinje? Sine, to je tvoje tijelo i mama se slaže sa svakom tvojom odlukom. Kako propisan i korektan odgovor kojega je skovala mati televizija za sve majke ali i očeve svijeta... Kako ovakva majka može odgojiti svoju kćer za majku? I sama nezrela za život, kako da pripremi kćer za takav izazov? Ženske udruge bi se ovom majkom sigurno ponosile, možda joj i dodijelile kakvu plaketu za naj mamu godine i još dale kakav poklon bon od 500 kuna za trendy dućan organske prehrane koji ne prodaje meso jadnih ubijenih kravica i slatke prasadi.
A žena je nekad bila sveta... Drage moje, što smo učinile od svog dostojanstva?
Mi bi trebale biti čuvarice i njegovateljice života a ne androidi ispranih mozgova i oduzetih emocija. Mi bi trebale čuvati svijet onako kako nas je najveća Zaštitnica ženskih i ljudskih prava naučila a ne ga uništavati.
A vi dragi muževi i dečki, vi biste trebali znati preuzeti odgovornost i donositi moralno ispravne odluke. Biti glas razuma i graditelj obitelji. Zakazali smo jedni i drugi.
I sada imamo obitelj na koljenima, obitelj koju uništavaju krštene duše što beskrupulozno gaze znak krsta kojega primiše pri rođenju. Mi smo se rodili, da. Nekima je to pravo oduzeto još dok nisu imali snage pomaknuti prstom u znaku ne, mama, nemoj me ubiti.
 
Već se godinama moderni svijet bori sa krizom neviđenih razmjera, i gubi...
Cijela ljudska povijest i svi zli predvodnici besmislenih ideologija zajedno nisu uspjeli hladnokrvno ubiti onoliko ljudi koliko je to učinilo usamljeno 20.stoljeće. Legalno i na krevetima ustanova koje bi živote trebale spašavati.
Je li potrebno reći išta više...Nažalost rekli smo i previše...rekli i učinili.
N. L.

Site Login