Mladi

Toma-sv-2Sveti Toma apostol

»…Toma zvani Blizanac, jedan od Dvanaestorice, nije bio s njima kad je došao Isus. Drugi mu učenici rekoše: ’Vidjeli smo Gospodina.’ Toma im odvrati: ’Dok ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim prst svoj u mjesto od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati.’
Poslije osam dana učenici njegovi bijahu ponovo unutra i Toma s njima. Dok su vrata bila zatvorena, dođe Isus, stade pred njih te reče: ’Mir vama!’ Zatim reče Tomi: ’Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!’ ’Gospodin moj i Bog moj!’ – izjavi Toma. Isus mu reče: ’Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli
’« (Iv 20, 24–29).

Uvod iz Ivanova Evanđelja, sigurno je najasocijativniji prikaz svetog Tome apostola u kojemu se svi mi možemo pronaći. Dokaz je to da nisu sumnje dio nevjere već početak čvrste vjere koja ne traži opipljive dokaze.

Toma je kao apostol uz Isusa prošao godine Njegova javnog djelovanja, slušao je i divio se nadahnutim propovijedima, svjedočio je čudesima koje je On činio, pa opet prvom kušnjom, njegova vjera pada.

Baš smo zato svi mi, Toma apostol. Nazivamo se vjernicima, idemo u crkvu, molimo se ujutro, navečer, prije jela, u svakoj prilici; suosjećamo sa patnjama drugih, pa opet rijetki su oni koji ostanu stameni u vjeri kada na vrata vlastitog života pokucaju kušnje. Tada tražimo brzo rješenje, gubimo se u neznanju, pucamo pod pritiskom, pa i ljutimo se na Boga jer imamo dojam da nas ne čuje. Molimo Mu se da nam pomogne, no istovremeno crpimo zadnje atome snage da sami iznađemo rješenje. I onda kada On ne dođe ljutimo se jer nam nije pomogao, a zapravo Ga nismo ni zvali.

Zaboravljamo da je čovjek usprkos svoj pameti i snalažljivosti, ograničeno stvorenje. Za neke stvari jednostavno je potrebna Božja umiješanost, a On jedva čeka da sklopljenih očiju pronađemo trenutak mira svojoj duši i nečujno izustimo, kao što je to netko pametan napisao, Isuse, misli TI, ja sam nemoćan. I On će doći i posložiti stvari na svoje mjesto, od nas traži samo kap vjere.

Iste one koju je tražio od Tome kada Ga je ovaj iznenadio svojom nevjerom tražeći da prstom opipa rane kako bi se uvjerio u njihovu vjerodostojnost.

Kada mu je to Isus dopustio, Toma je izrekao možda najljepši usklik pripadnosti Bogu, ikad izrečen. Tako jednostavan, a tako dubok; Gospodin moj i Bog moj!  

Sigurno se tada u Tomi nije nalazila nijedna klica sumnje ili ljutnje na sebe što je prethodno sumnjao, već stojeći pred živućim čudom, uskrslim Kristom, njegova je radost beskrajna.

Možda je već sutra krenuo sa preispitivanjem, i možda ga je Sotona već sutra, kako naši stari kažu, natantao na neku novu sumnju, no, ono što možemo sa sigurnošću tvrditi jest da je ovaj put njegova vjera bila jača od nevjere.

Sumnja nije nikakva neprirodnost, dapače, ona može biti početak utvrđivanja u vjeri. Ako sumnjamo, znači da u nama postoji vjera koju samo treba probuditi. U nešto što ne postoji ne možemo sumnjati, a naš je Bog stvaran, i izuzetno opipljiv, doduše srcem.

Zato nemojmo kao sv Toma, prstima pokušavati dokučiti Istinu, već srcem, i pri idućoj kušnji koja pokuša poljuljati predanost Bogu priznajmo vlastitu nemoć. Sklopimo oči i recimo Mu, Isuse, dođi, sam ne mogu. Naposljetku On ne treba nas koliko mi trebamo Njega.

Promijenimo stoga putanju naše vjere iz običaja i formalnosti u pravu životnu praksu.

Potrudimo se da nam Njegova prisutnost postane vidljiva svakodnevica, i vjerujte, tada će svaki novi dan biti zaista stvarno proživljavanje onog veselja iz vjernog Tomina usklika;

Gospodin moj i Bog moj!

KRITIKA STANJA U NEUMU

Kritika je, tvrde svi, dobra kada je konstruktivna i, rekli bismo kada je usmjerena onima koji svojim djelovanjem i moći mogu mijenjati stvari. Svakodnevno upućujemo kritike, sebi i bližnjima, no kada se trebamo kritički postaviti prema onome na položaju većem od nas samih, često pognemo glavu. I ne samo to, već još i lice pokrijemo rukama da se kasnije možemo pravdati neznanjem. Da ne bi bilo zabune, i pisac ovih redaka često tako postupa, to je zapravo svojstveno našem mentalitetu. Mentalitetu kojega su godinama gradili potlačenost, ratovi i zabrane. No danas smo slobodni, da, ponekad izgleda kao da nismo, no hrpa je papira koji nam jamče da jesmo. I upravo je sloboda izražavanja među prvim slobodama koje nam sve te silne deklaracije, zakoni i konvencije obećavaju. Oni koji su na vlasti, koji su iznad nas, koriste se upravo spomenutim mentalitetom, čiji su i oni potomci, a često i sukreatori da bi od naroda stvorili poslušne ovce kojima se lako može manipulirati. Da ne bi otišli u duljinu, zadržati ćemo se na primjeru našega grada. Uostalom, kažu da je lokalna zajednica zapravo umanjenja slika one državne.

Neum je mjestašce sa izuzetnim potencijalom, i to ne samo turističkim od čijeg spominjanja već počinju i glavobolje. Stoljećima su naši stari uzgajali ovdje, na škrtom kamenu različite poljoprivredne kulture, od onih uobičajenih preko maslina, vinove loze, duhana i tako dalje i tako dalje... Bog nam je dao i more, i to iako malen zaljev, prebogat florom i faunom. Osim slanom, darovani smo i izvorom pitke vode. Povijest nam je ostavila toliko uspomena, naša su brda i sela doslovce zatrpana jako dobro očuvanim ostacima povijesnih i prapovijesnih kultura. Naša usmena baština toliko bogata, isprepletena je raznim utjecajima, a opet ističe se svojom prepoznatljivom autohtonošću. A najvažnije od svega, imamo ljude koji vole raditi, kojima su želja za radom i marljivost utkani u genetski kod. Iz nekog razloga, samo njemu poznatog, Bog nas je preobilno nagradio, zašto, to ostaje nepoznanica. Nažalost, raspolaganje tim darom sve više postaje upitno.

Kada se spoje sve netom navedene prednosti, a nisu sve pobrojane, Neum bi trebao biti grad u kojemu nema straha za budućnost. No, stvarnost govori drugačije. I iako smo na pragu turističke sezone kada se o Neumu ustaljenim običajem piše ružičastim slovima a govori u bajkama, realnost treba isticati. I ovo vrijeme je, iako se mnogi neće složiti baš je najbolje za takvo što.

Netom smo spomenuli naš zaljev, na njemu se temelji sva naša turistička ponuda, na suncu i moru za koje se nismo morali truditi. Imali smo zadatak uljepšati taj zaljev, ukrasiti njegove obale. A što je učinjeno? Ukrasili smo ga i ukrašavamo ga još uvijek iako je mjesta sve manje, svakakvim betonskim zdanjima od kojih se vrti pred očima.

Da, u nečemu ljudi moraju živjeti,i svi imaju pravo na udio turističkog kolačića, no i slijepac vidi koliko smo izašli iz gabarita zakonom dopuštenog i lijepog. Očito netko, tko je zadužen za rad po zakonu i zaštitu lokalnih interesa, već godinama žmiri na jedno oko kada je riječ o toj sustavnoj betonizaciji i apartmanizaciji grada, iako su baš te –zacije odavno pod NEĆEMO DOPUSTITI na predizbornim letcima. I tako, usprkos eko-planovima, regulacijskim planovima...čije je pridržavanje ne mogućnost već obveza, naš grad iz zračne prespektive izgleda kao zbrda-zdola betonski labirint. Javni interes u svemu tome potkopao je beton, ostao je samo onaj privatni, i on se kristalno jasno vidi.

Možda će se netko naljutiti, no moramo krenuti dalje, i to sa dvostrukim standardima. Naime, najveći dio onih koji se bave različitim vidovima turizma, bave se time da bi prehranili obitelji, školovali djecu i sl. Takvim ljudima treba izaći što je više moguće u susret, u zakonskim okvirima naravno. No događa se suprotno, takve se često marginalizira, odbacuje, uništava. Samo se na njima se lome zakoni, i spočitavaju opomene. Njima se ne opraštaju kazne ni dugovi. Naravno, zakon nema izuzetaka, i tko se god ogriješi o zakon treba biti sankcioniran, pa makar prijestupnik bio i vlastiti otac. No, kada je riječ o sankcijama, onima koji svojim djelovanjem nanose više štete nego li koristi ovim gradu, često se milosrdno oprašta, dugove otpušta, a štete zaboravljaju čim dotični zamaše sa novčanicama. I tako se stvara s jedne strane ogorčenost koja skoro seže do prijezira, a s druge strane ponašanje na način - ako imam novca i dobro zaleđe mogu što god poželim.

I to tako biva i biva, godinama.

Vlasti šute i odobravaju, a proporcionalno tome, njihovi se džepovi nekim čudom, pune.

Naša nas vjera uči da u čemu drugoga sudimo, osuđujemo sebe, no mnogi će se barem prešutno složiti sa autorom redaka kada subjektivno, na vlastitu odgovornost zaključi – netko ne zna ili ne želi raditi svoj posao kako treba. I, nadodajmo, pritom ga/ih nije strah da će izgubiti svoj posao i da će na njegovo mjesto doći onaj koji se odlikuje znanjem ali i poštenjem. Naravno, čast izuzecima kojih naravno ima.

I tako, sa kojom tonom betona više, ulazimo u sezonu 2012., bez neke velike strategije, jer nam ni dosad nije bila potrebna. Nema veze što kontejneri i oko kontejnera po tri dana stoje zatrpani smećem, nema veze što u jedva prohodne ulice ulaze kamioni i autobusi, nema veze što iako je sezona počela neki još uvijek mogu „dorađivati“ svoje vile, i nema veze što to čine bez ikakve zakonske osnove. Nema veze što se „na divlje“ otvaraju hoteli, ugostiteljski i trgovački objekti. Nema veze ni to što iz godine u godinu umjesto da napredujemo, ne nudimo ništa novo, a ona na početku spominjana povijesna baština zarasta u draču. Doduše, ne dopuštaju svi propadanje povijesnih uspomena, neki su na njih nazidali odrnje i garažu za automobile. Lijepo su ih iskoristili, sigurno uz konzultacije sa restauratorima.

Postoje i suprotni primjeri, naravno, možemo se pohvaliti muzejom  bogatim rijetkim arheoloških eksponatima i umjetninama, no, ne posjećujemo ga baš često. Ni mi sami, a ni turisti, jedino ako zalutaju kojim slučajem. Još uvijek nemamo neku mapu grada (izuzev one od prije rata koja se još uvijek koristi) na kojoj bi ova atraktivna lokacija bila ucrtana.

Da se ne bi pobunili vrijedni organizatori, navesti ćemo i pohvaliti kulturne manifestacije koje se održavaju ljeti u gradu. No, kultura na njima iščezne onda kada se pojave stolovi sa ićem i pićem i kada za njih sjedaju samo odabrani i zaslužni koji tada pokažu svoje prave apetite. A na stolovima se nudi od kolača i soka do vina i ribe.

Kažu naši ljudi, a i šire se to zna čuti da riba smrdi od glave, zato smo u ovom tekstu počeli sasvim dobronamjerno od vrha.

Vrh se treba kritizirati jer je politika, državna, lokalna i svaka druga, javan posao podložan kritici koja je i poželjna. Njega političarima, doslovce daruju, ali i ih i plaćaju ljudi kojima ovi trebaju biti na usluzi. Ni u kojem slučaju obratno.

Zato, da ne više ne duljimo iako je ovaj tekst kao i ona betonska zdanja iskočio iz gabarita,zaključimo mišlju koja će nadamo se biti poticajna.

Šutnja je dobra u određenim trenucima, no kada se radi o zajedničkom interesu, svaka šutnja mora prestati. Ako zanemarimo probleme, oni neće nestati. Dužnost nam je upozoravati na njih,i da, baš u ključnim trenucima za naš grad, kada je pred nama turistička sezona, općinski izbori ali i sustavni politički pritisci iz vrha države koji ugrožavaju budućnost nas i naše djece u ovom gradu. Nemojmo nasjesti manipulaciji da zbog ovog zadnjeg moramo šutjeti kada je riječ o štetama koje svoji svojima nanosimo.

Istina, moramo se držati skupa kako bismo se znali postaviti i zaštititi interese ovog mjesta, no ako između nas samih postoje zapostavljeni problemi, ako smo međusobno razdijeljeni i posvađani, u tome nećemo uspjeti . Zato se ohrabrimo i počnimo stvari rješavati od početka jer bi se u suprotnom nažalost mogla ostvariti ona Kristova koja upozorava, kraljevstvo među sobom podijeljeno ne može opstati.

Tekst izražava osobni stav autora
kRINKAU džumbusu krinki

Nekada je bilo u modi nositi krinoline, danas je pak totalno in nositi krinke. One ispisuju različita imena kao biljeg na svojim čelima. Nazivaju se tolerancijom, slobodom, pravom, otvorenošću, prihvaćanjem, istinom…i još nebrojenim imenicama koje krase ljudsku dušu.
A što se zapravo skriva iza tih maski, zaboravljaju i oni koji ih nose. Toliko su već prisutne na licima ljudi, da se počinje rađati osjećaj da maskenbal doba u kojemu živimo, nije ograničen na jednu paradu kroz grad.
Naprotiv, parade se održavaju svake godine u sve više gradova i oni kojima su već dosadile te igre privida i koji traže da se krinke napokon skinu, smatraju se zatucanim bićima ispranih mozgova. Politika, mediji, različiti moćnici, korporacije i banke najveći su propagatori ovog suvremenog skrivanja, iza čijeg bala ostaje siromaštvo duhom, ali i siromaštvo džepom, dok stvarni problemi ostaju kulturno zaobiđeni i neriješeni.  
Krinke su danas postale sastavni dio outfita, a skidaju se tek kada se cilj postigne - uništavanje svih tradicionalnih vrijednosti, i svega onoga što je čovjeku davalo snagu, dostojanstvo i ponos. Kada se tako jedno ljudsko biće ogoli, ono ostaje rob, i potaje robot, ravnodušan na bol drugoga, tolerirajući nepravdu, pravdajući bezakonje, spreman preuzeti ulogu marionete koja će izvršavati zadaće nekom drugome.
Pogledajmo samo malo na vrijednosti koje današnji svijet promovira, zar one nisu usmjerene protiv čovjeka, obitelji i Boga? Ako nisu, što je onda legalizacija istospolnih brakova, zamrzavanje nerođenih života, legalizacija prostitucije, odobravanje abortusa i sl.?  
Ako je navedeno u skladu sa moralom, onda je moral zaista postao krajnje nemoralan.
Najlakši put do potpunog istrjebljenja tradicionalnih vrijednosti, koje svoje uporište pronalaze u kršćanstvu, jest naravno na sve moguće načine blaćenje katoličke Crkve. Tako se danas među skoro devedesetpostotnim katoličkim življem sve češće može čuti da Crkva funkcionira kao i svaka druga korporacija, želi zgrnuti što više novca, i to po mogućnosti crpljenjem državnog proračuna koji pune porezni obveznici - naivni vjernici. Vode je lopovi, pedofili, klerofašisti, nacisti, varalice i slično. Crkva je danas prikazana kao oličenje pokvarenosti i netolerancije.
Razlog, jer se buni protiv svega onoga maloprije spomenutog i još puno toga što smo učili na vjeronauku, koji će se eto možda i izbaciti iz nastavnog plana i programa jer diskriminira djecu (!?) drugih nacionalnosti i vjeroispovijesti.  
Zašto je ovo najlakši put do istrebljenja pravih vrijednosti? Zato što je Crkva posljednja utvrda obrane dostojanstva i identiteta čovjeka kao ljudskog bića stvorenog na Božju sliku.
Oni koji još uvijek stoje uz Crkvu, izloženi su podsmijehu, te i oni sami dobivaju različite epitete, najčešće su zatucani, ispranih mozgova i nacističkih usmjerenja.
U takvoj kušnji, sve je više onih koji poskrivećki izražavaju svoju vjeru, odnosno ne izražavaju je, i sukladno tome gube je.
Prije 500 godina tajili su je u strahu za goli život, danas je taje da ne budu socijalno izolirani. I u jednom i u drugom slučaju, u vrlo kratkom roku, vjera iz tajnosti prelazi u nevjeru ili, još gore krivovjerje.
Naravno ostaje velik broj onih koji sve te napade na Crkvu podnose kao križ, ne strahujući od ljudi, a sa pouzdanjem u Spasitelja koji je već iznio svoj križ. Takvi nisu zanimljivi televiziji, iako su trn u oku pa ih se lagano, kao da ne postoje, sustavno zaobilazi.
No, zato imamo poplavu nekih novih, modernih zapadnjačkih vjerovanja koji imaju veze sa svačim osim sa Istinom, a nastoje popuniti onu prazninu duše iz koje smo protjerali Isusa. Ta je praznina, čovjekova urođena potreba za duhovnošću, za nadom, koja je usađena u nas pri začetku kao u Božja bića, i koju nijedna druga duhovnost ne može nadomjestiti.
Pa ni duh različitih new-ageovskih vjerovanja koja propagiraju moderni svjetski gurui, mutnih života. Mnogi upadaju u tu zamku liberalizacije vjerovanja i nevjerovanja, ovisno o raspoloženju, godišnjem dobu i  broju godina. U svom tom, da se podsjetimo na ostavštinu našeg dragog turcizma, džumbusu, lutamo od različitih eksperimentiranja. Pa iako nas je život naučio da bajke ne postoje, okrećemo brojeve različitih baba vračara sa televizije koje proriču budućnost iz viska, liječe na daljinu preko telefonske žice i gsm mreže te bacaju vradžbine zaljubljivanja. Kako je molitva predosadna, smiruju nas Sai Baba, yoga i Milan tarot.
Nismo zadovoljni svojim životima, pa zato okrivljujemo starog Boga kojeg potom osuvremenjujemo različitim istočnjačkim bogovima, a klanjamo im se svojom razuzdanošću i narcisoidnošću. Na kraju od široke palete bogova koje nam novo doba nudi, zaključujemo da je ipak krajnje stvorenje samo čovjek, i da je samo čovjek jedini bog i cilj. I tu upadamo u živo blato grijeha, a poznato nam je da kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni (Mt 21,21-43)
U doba kada je moral relativan pojam, a etika nema veze sa kršćanstvom iako svoje temelje kao nauka gradi na njemu, ovakav pokret, pojava ovakve new-age nazovi duhovnosti ne treba čuditi nikoga, pa ni one koji se ne smatraju njezinim pristašama. Gdje će se inače ugnijezditi ovakvo što, ako ne u svijetu u kojemu žive nezadovoljni ljudi koji se stalno guše u krizama identiteta, obespravljeni, ostavljeni, i usamljeni.
Takvima je najlakše prodati svaku priču, razočarani ljudi spremni su se uhvatiti za svaki privid, sve dok se ne slome u svoj toj iscrpljenosti.
No ne nasjedaju svi na gatare new agea, još je više, barem kod nas formalnih vjernika koji bi se mogli nazvati „vjerujem u Boga, al ne idem u crkvu jer su svećenici pedofili i lopovi“ vjernici. Takvi u svom životu samo dvaput sigurno pređu preko crkvenih vrata. Prvi put na krštenju, i drugi put kad ih se iznosi u lijesu.
Nekako se čini da je najmanje onih koje sve krize nisu pokolebale i koji su čvrsti i stameni u svojoj vjeri, prihvaćajući svaki križ kao put za spasenje, a svaki progon Crkve kao potvrdu katoličke vjere. No, možda je i to privid, možda je ovakvih najviše, no, njihov glas se teško može čuti u zemlji u kojoj su dva prva čovjeka na VI sa vjerom, jedan je agnostik, a drugi bira po potrebi između ateizma, agnosticizma i katoličanstva.
Ostali se ne izjašnjavaju toliko, što i ne čudi, jer je došlo vrijeme kada je izgleda poželjnije biti gay nego katolik. Grubo, ali istinito.
Duh koji je danas zavladao cijelim svijetom, pa tako i našom domajom, nosi zaista turobnu krinku na svojem licu, no nije ta maska neodvojiva od njegovog čađavog lica. I ona mora jednom pasti. A početi će padati kada se opametimo i vratimo svojim korijenima, vjeri u jednoga Boga, Spasitelja, koji pripušta kušnje, ali nas ne napušta, niti nam daje više nego li možemo podnijeti. Sve ostalo, ovisi o jačini naše vjere.
Prestanimo stoga  biti štovatelji vjere kao nekog folklora koji izvodimo dvaput godišnje radi publike i vratimo Boga na mjesto u duši koje Mu pripada, naposljetku ona je Njegova, nama samo posuđena i jednom ćemo Mu je morati vratiti, a tada nijedna krinka neće moći sakriti njezin pravi sadržaj.

mARIJA-POMONICAMarija Pomoćnica

Zdravo Marijo, milosti puna! – najljepši je od svih pozdrava i zaziv kratke molitve koju naučimo u najranijem djetinjstvu i koju ponavljamo sklopljenih ruka cijeloga života.
I kako zdlavo Maija prelazi u Zdravo Marija, riječi koje izgovaramo, u svoj svojoj jednostavnosti, poprimaju sve veću težinu kako prolazimo kroz životne kušnje.
Zdravo Marija najbolje je društvo u trenucima kada se nalazimo pred važnim odlukama, kada nas je strah, kada očekujemo vijesti, kada se brinemo, kada patimo, kada se ustajemo i kada liježemo.
Često pred Marijom ne moramo ništa ni govoriti, Ona zna jezik naše šutnje i prepoznaje što mislimo kroz izraz lica i smjer pogleda naših očiju.
Možemo i šutjeti, ustručavati se od riječi i misli, Ona će opet prepoznati naše osjećaje i potrebe. I nije to nikakva moć, nadrealna sposobnost, nema tu nikakve magije, samo čista i požrtvovna majčinska ljubav, a tko poznaje bolje svoje dijete od majke.
Svijet koji danas živimo, poput buntovnog tinejdžera, odbija savjete svoje majke, oglušuje se na njezine pozive i nastavlja koračati svojim putem. Iako zna da je baš taj put onaj koji vodi u propast.
Nikada više pretvaranja, manipulacije, izdaja, lažnih vrijednosti i nastranosti nije bilo sakupljeno u jednom vremenu kao što je to danas. Ljudi su se počeli klanjati lažnim idolima i idealima, a sve ono što je vezano za jedinu pravu Ljubav, mahnito negiraju i proglašavaju radikalnim.
Previše je zla na ovom svijetu, a unatoč svim čudima tehnike i dosezima ljudskog mozga, još uvijek nismo naučili kontrolirati njegovu tamnu prisutnost.
Nažalost, čini se da to i nije u popisu ciljeva modernog doba, dapače.
No, u svom tom sivilu i bijedi u koju smo upali do grla, jedan tihi glas, stalno nas zaziva. Kao brižna majka, uplakana u strahu za svoje dijete, a opet srca ispunjenog nadom da će se dijete promijeniti, Djevica Marija, naša vječna mati stoji na nebeskoj kapiji. Jednu ruku drži na kvaki vrata a drugom nas zove u toplo okrilje. Njezin glas drhti al je pun vjere da ćemo se jedno po jedno čuti Njezin vapaj i promijeniti se.
Marija je od svih svetaca najbliža Bogu, nosila ga je u svojoj utrobi, može li uopće postojati veća blizina od one koja povezuje majku i dijete pupčanom vrpcom?
Ona nam upravo tom povezanošću jamči, Bog, Isus Krist jedini je pravi smjer, jedina je sigurnost pred svim nesigurnostima ovog svijeta.
Nekako sporo razumijevamo i prihvaćamo tu istinu, ali svjedoci smo svakodnevnih prihvaćanja, čudesa i obraćenja posredstvom naše Nebeske Majke. Povijest je zapisala toliko pobjeda pod zastavom na kojoj se oslikavao Marijin lik, a naša nedavna prošlost sa krunicom oko vrata, dokazala nam je koliko pouzdanje možemo imati u Njezin slavni zagovor i zaštitu.
Zato danas, kada Crkva slavi dan Marije Pomoćnice, odvojimo malo vremena u svojoj užurbanoj svakodnevici te prstima dotaknimo zrna krunice, a ustima tiho izgovarajmo Zdravo Mariju koju nas je naučila majka još dok nismo bili svjesni značenja tih riječi.
Ovaj put, nemojmo tražiti ništa za sebe, zahvalimo joj se za nepresušni zagovor kod svog sina Isusa Krista, i dopustimo joj da se nama služi na Njegovu slavu.
Pružimo joj ruku, bez straha, Majka nas nikada neće napustiti.

MatijaSVETI MATIJA APOSTOL

U ponedjeljak slavimo sv. Matiju Apostola. Ne mali broj kršćana nosi ime po svetom Matiji . Istina, neki od njih nose ga i po  imenu svetog Mateja apostola i evanđeliste. Matej apostol bio je carinik koga je Isus pozvao među dvanaestoricu, a Matrija naprotiv nije u zboru dvanaetsorice koje je Isus pozvao, njega su apostoli, nakon molitve, izabrali bacivši kocku umjesto Jude. Iz opisa u Djelima apostolskim vidi se da je i on bnio među ostalim Isusovim učenicima od početla. O njemu čitajte u VIŠE

Više...

Više članaka...

Stranica 4 od 12

4

Site Login