Mladi

PRIJETI LI I NAŠOJ VRSTIIzumiranje

IZUMIRANJE?

Biti normalan relativan je pojam.
Mnogi tinejdžeri mašu tom parolom pred očima svojih roditelja smatrajući sebe najpametnijima, stoljećima ispred onih konzervi doma, no problem nastaje onda kada ta kovanica postane životni moto onih koji su se odavno pozdravili sa pubertetom.
Biti buntovan, po potrebi anarhičan, promicati transparentnost koja seže do potpunog ogoljenja intime, biti besprijekoran vanjštinom pa i kada ta besprijekornost postane oholost, biti tolerantan, pa i kada ta „tolerancija“ znači prihvaćanje svih različitosti osim onih koje nam ne odgovaraju, i još puno toga...znaci su vječnog puberteta koji je zavladao modernim svijetom.
Možda kod nekoga ovakve riječi izazovu negodovanje, no zapitajmo se, ne liči li današnji svijet upravo na prištavog pubertetliju koji ne zna što bi od sebe jer je od 13 do 19-e probao ama baš sve?
U kulturi u kojoj je sve dopušteno, sloboda je neograničena, a odgovornost je odavno postala, rekli bi na našem „materinjem“ engleskom jeziku, out!
Oni koji još uvijek održavaju kakav takav autoritet tako postaju zlostavljači, a oni koji se drže odgovornosti, postaju zadrti dosadnjakovići ispranih mozgova.
Gdje je u svemu tom istina i normalnost, stvar je pojedinca.
Ako otvorimo novine, neki portal i slično, dobiti ćemo jednu istinu. Onu relativnu s početka teksta.
„Razveo se prvi muškarac koji je rodio dijete“- udarni je naslov sa jednog Internet portala i slika istine o kojoj smo pričali.
Poslije ovoga, svaka rasprava staje. Možda bi najbolje bilo nakon što ovakvo što ugledamo ustati i održati minutu šutnje u čast skoro mrtvom moralu svijeta.
Nažalost, zaista se čini da ovoj vrsti ljudskog izraza prijeti odumiranje.
Još više nažalost, krivci tome smo svi mi koji smo dopustili da nam se svijesti sustavno ispiru, i to od onoga časa kada smo ognjište kao središte kuće zamijenili televizijskim prijemnikom i kada smo nekritički počeli doživljavati sve ono što tamo vidimo. Istovremeno, kako se veza sa tim svijetom iza ekrana pojačavala, ona sa Onim iznad nas, sustavno se smanjuje.
Ljudi su počeli kopirati ono što vide i postaju ono što nisu. Moderno je nositi maske urbanog 21. stoljeća. Prilagođavamo se nekim standardima, a ne pitamo se tko su oni koji nam ih nameću, i kome služe?
Život je postao igračka u rukama pojedinaca, životi su samo statistike, ravnodušno reagiramo na postotke onih koji svakodnevno ginu na stratištima svijeta, a još ravnodušnije na živote onih koji još nerođeni umiru, kao za neko veće dobro.
Što je to veće dobro, očito nitko ne zna, jer da je ono Ljubav - Bog onda Mu ne bi na oltar prinosili nepotrebne žrtve. Kako nejasnih ratova, tako i nepromišljenih odluka.
Istovremeno, paradoksalno je koliko se razbacujemo konvencijama, pravima, organizacijama i udrugama koje ta prava promiču.
A na kraju, uz toliko prava, nikad više obespravljenih.
Tako danas, zagovaramo „stvaranje“ života ljudskim prstima, ali i njegovo ubijanje, istim tim prstima. Jer, žene i muškarci su vlasnici svojih života i života svoje djece.
Bog je neki totalno demode lik.
Danas podržavamo istospolne veze, sutra brakove jer, svatko ima pravo na ljubav, i onaj tko se protivi tome, jedan je obični nacist koji bi sve koji su različiti strpao u logor.
Gay parade su ljudsko pravo homeseksualaca i lezbijki, to im je pravo zajamčeno Ustavom, uredu. No, djeca koja su abortirana u majčinoj utrobi, voljom majke i oca, nemaju pravo na nikakve parade, nemaju pravo imati prava jer još nisu rođena.
Samim time i ne postoje. A ono što ne vidiš ne postoji.
Tom logikom, ne postoji ni savjest ni Bog, nitko osim čovjeka od kojeg danas sve počinje i završava.
A kad je već tako, kada čovjek ima potpunu slobodu birati što će biti, kada mu nitko ništa ne može ograničiti, i kada može sve što poželi, zašto onda čovjek ne može odabrati raditi i primati plaću, pošteno? Zašto ne može odabrati ne biti izrabljivan i neplaćen? Zašto nema pravo školovati se i putovati gdje želi ako nema novca? Zašto nema pravo na lijekove i najbolje klinike za liječenje ako nema novca? Zašto nema pravo na apsolutnu zaštitu privatnosti, pritom ne misleći na zvijezde i paparazze? A zašto nema pravo biti svoj i glasno izražavati svoju nacionalnu i kršćansku pripadnost?  Eh, tada je pak radikalan, tada je fašist, i kao takav treba biti izoliran, ili kažnjen. Potiče na netoleranciju i diskriminaciju.
Naposljetku, zar cijeli ovaj miks prava i ograničenja iz prvog i drugog dijela, ne sliči na pobunu nezrelog tinejdžera koji nikako da odredi što to zapravo želi?
I zar nije licemjerno uporno gurati tu pobunu iako je već milijun puta zakazala, iako su njezini plodovi samo tuga i razočaranost?
 Nadajmo se da dok svijet odraste neće biti prekasno, nada nam jedina i ostaje. I to nije nikakva ocrtana fraza, to je zapravo ono što nam treba unositi optimizam, jer nadu koju mi kršćani imamo, nikakva svjetska relativizacija ne može pokolebati.  
Iz samo jednog razloga, ostavio nam ju je kao poklon Onaj koji je već jednom spasio svijet, uskrsli Isus Krist.
I koliko god ovaj svijet padao, i mi sa njim, i nijekao tu nadu, On nas nikada neće napustiti, Budimo sigurni da je to jedina čvrsta istina na koju se možemo osloniti, bez fige u džepu i bez straha da ćemo biti obespravljeni i napušteni.
TimotejSveti Timotej i Tit

Samo dan nakon što Crkva slavi obraćenje svetog Pavla, prisjećamo se i najvjernijih učenika ovog velikog Isusova nasljedovatelja na zemlji.
To su naravno sveti Timotej i Tit, obojica najvjerniji Pavlovi učenici. Njima su upravljene tri poslanice što ih je tradicija pripisivala Pavlu. Od njih dvije su upravljene Timoteju, a jedna Titu.
Timotej se rodio u Listri, dvjestotinjak kilometara od Pavlova rodnog mjesta, Tarza. Njegova majka bila je Židovka, dok mu je otac bio pogan zbog čega Timotej nije bio obrezan kako nalaže Zakon. sveti Pavao, ispunjen Duhom, u njemu je ipak vidio veliku dušu te ga je pozvao za svojega učenika prolazeći kroz Listru na početku svog drugog misijskog putovanja.
Zajedno s Pavlom i Silom, Timotej je prošao Malom Azijom sve do Troje, odakle je prešao u Makedoniju. Osim toga, zna se i da je u Filipima, gdje su Pavao i Sila bili optuženi kao remetitelji javnog reda i bili zatvoreni jer su se usprotivili zlouporabi jedne djevojke kao gatateljke od strane beskrupuloznih pojedinaca, Timotej bio pošteđen (Dj 16,16-40).
Kad je potom Pavao bio prisiljen nastaviti prema Ateni, Timotej ga je sustigao u tome gradu, odakle je poslan mladoj Crkvi u Solunu.
 Naposljetku, ponovno se nalazi s Pavlom u Korintu, donoseći mu dobre vijesti o Solunjanima, te surađuje s njime u evangelizaciji toga grada. Timotej je pratio Pavla na svim njegovim putovanjima te je proživljavao sa njim sve patnje koje je Pavao prolazio prihvativši radosno Kristov križ poradi evangelizacije i spasa onih koji Ga još nisu upoznali.
Sveti Tit potječe iz poganske grčke obitelji a vjerojatno ga je obratio sam sv. Pavao
Pavao ga je sa sobom poveo u Jeruzalem na takozvani Apostolski sabor, na kojem je svečano prihvaćena mogućnost propovijedanja evanđelja poganima bez uvjetovanja propisima Mojsijeva zakona.
U poslanici koja je upravljena Titu, apostol mu odaje hvalu te ga opisuje kao "pravoga sina po zajedničkoj vjeri" (Tit 1,4).
Nakon Timotejeva odlaska za Korint, Pavao je onamo poslao Tita, kako bi tu nepoučljivu zajednicu priveo poslušnosti.
Ostali tekstovi iz pastoralnih poslanica spominju Tita kao biskupa Krete odakle sustiže Pavla, po njegovu pozivu, u Nikopolu u Epiru. Potom je otišao i u Dalmaciju.
Tit je iako isprva pogan, bio među najrevnijim kršćanima.
Sveti Pavao se, u obavljanju svog poziva, baš kao pravi pastir mlade Crkve okružio vjernim suradnicima. Oni svoje poslanje nisu stoga obavljali zbog Pavla već zbog istinski snažne vjere u križ koji je Krist podnio nama na spasenje.
Prihvaćanjem svih poteškoća koje su im se priječile na apostolskom putu, sveti Timotej i Tit pokazali su s kolikom revnošću i radošću navješćuju evanđeosku poruku mnogim narodima. Time nam ovi vjerni sluge uvelike mogu poslužiti kao vrsni uzori koji svojim požrtvovnim životom poručuju da svojim svjedočenjem i dobrim djelima i mi, iako slabi i često sumnjičavi, možemo biti apostoli svog kršćanskog poslanja.
Sv-Josip-pooimSveti Josip,

uzor obiteljima

i radnicima

Ljudi često svece promatraju kroz njihove kipove na oltarima, i sličice koje nosimo u džepovima. O njima znamo malo ili nimalo, a njihova izvanredna krepost, pobožnost, pravednost često čini da ih svrstavamo u neke druge sfere, nama potpuno nedokučive.
Obraćamo im se u nevoljama, često kao nekim polubogovima koji naše molitve nose vrhunskom božanstvu. A zapravo, ti „neobični“ sa predznakom sveti upravo su svojom običnošću „zaradili“ svetost.
Sveti Josip je, kada bi se grubo izražavali, bio je jedan od tih običnih svetaca, ako se te dvije riječi uopće mogu povezati. On svojim životom nije pokazivao nikakva izvanredna djela, on nije bio mistik niti veliki propovjednik. Nije otvarao škole, utočišta, nije mijenjao svijet. On ga je samo uljepšavao svojim vrijednim tesarskim rukama dok je istovremeno obavljao svoju svetu i najveću dužnost - biti otac.
U tome leži sva njegova izvanrednost, ona koju svijet nije mogao prepoznati.
Vidljive su bile žuljevite radničke ruke Josipove, oni koji su ga znali cijenili su ga zbog njegova rada, no nitko nije znao za srce puno čežnje koje je kucalo u njegovim prsima, možda ni on sam.
Kao tisuće drugih skromnih ljudi kojih i danas ima u većini, želio je samo pošteno raditi i zasnovati obitelj, drugih ambicija nije imao.
No, Bog je imao poseban plan, veliku ambiciju,  kakvu Josip nije ni sanjao, a vjerujemo ni želio - biti hranitelj Spasitelja svijeta i muž najčišće žene, Djevice Marije.
Ni zamisliti ne možemo kolika je to odgovornost, no Josip je prihvatio.
Njegovim izborom, nimalo slučajno, Bog je htio pokazati svijetu kako ne očekuje od ljudi da budu savršeni ako žele biti sveti u svojoj vjeri. Čak je dopustio sjemenu sumnje da zarobi nakratko Josipovo srce kada se na Djevici Mariji pokazao trudnički trbuh.
Sukladno svom plemićkom podrijetlu Davidove loze, ovaj pošteni radnik, odlučuje u tišini prekinuti zaruke kako na Mariju ne bi pala ljaga sramote. No, Bog ne odustaje od svog plana, već šalje svog anđela koji Josipu raspršuje sve sumnje.
Ovaj put, bez imalo rezerve, osnažen kušnjom, Josip svom Stvoritelju govori DA, čvrsto i odgovorno DA i kao da nam poručuje, ne morate biti besprijekorni, morate samo odlučiti vjerovati.
Svoj život tako odsada odlučuje posvetiti zaštiti i ljubavi svoje nove i svete Obitelji.
Pravno gledano, on zato nije imao obveze, Marija je bila majka djeteta čiji Josip nije bio otac. Nijedan zemaljski zakon, stoga nije ga vezao da ostane uz njih i da bez pogovora ostavi sve svoje obveze vezane za obrt te sa Marijom i Isusom ode u Egipat zbog Herodove okrutne odluke da se pobije sva muška novorođenčad do dvije godine. Isto tako, nije se morao vratiti iz Egipta u Nazaret kada je opasnost prošla i ponovo ostaviti svoj život u drugom kraju.
No vezao ga je neki veći, duhovni zakon koji proizlazi iz njegove duboke pobožnosti. Zbog te pobožnosti, odnosno vjere, nije preispitivao koji mu to duh u snu govori, već
 je znao – to je sami Bog.
Zato mu i nije bilo teško i iznova ostavljati svoj život, zapostavljati sebe, žrtvovati se i iznova se davati za svoju obitelj. Onako kako bi to trebao svaki otac, i zbog čega je uzor svim očevima, ali i majkama.
Sveti Josip zaštitnik je i radnika, i kako i ne bi bio kada se morao kroz čitav život oslanjati na svoje ruke kako bi prehranio Obitelj, baš kao što to čine i danas milijuni ljudi.
Vjerujemo da je i sveti Josip često bio obespravljen kao radnik, bilo je i trenutaka kada mu posao nije išao, a žuljevi nisu nestajali sa ruka. On je mogao u tim trenucima posustati, klonuti duhom prestrašen budućnosti, no nastavio se boriti.
Pritom mu snagu za borbu nisu davala radnička prava, zaštita sindikata ili zakoni države. snagu mu je davala vjera u Boga kojega je, blagoslovljen, imao pored sebe, u svom domu. Iz Njega je crpio snagu za dalje, i Njemu je predavao sve svoje brige.
Radnik i otac, svetac je uzor kroz čitavu povijest,  a možda baš danas, kada su sve vrijednosti tako opasno poljuljane, više nego ikad poziva svijet da učvrsti svoj savez sa Bogom da Ga sluša kada mu govori kroz male, naizgled obične stvari svakodnevice.
Sveti Josip najdivniji je poziv na svetost nama običnim ljudima, grešnim, nepoznatim ljudima sa žuljevitim rukama koje se toliko puta čine zaboravljenima, nebitnim svijetu. Ovaj nam svetac poručuje, da ti žuljevi nikad ne mogu proći neprimjetno kod Boga.
Upravo zbog toga, Isusov zemaljski tata, svetac je sa kojim se ljudi u prošlosti a pogotovo danas možda najviše mogu poistovjetiti kojemu se mogu najviše približiti i tko zna, nekako izgleda da ga je Bog baš zbog toga odabrao.
Ivan-od-BogaSVETI IVAN OD BOGA

Život ovog sveca dokaz je velike Božje milosti kojoj nije nemoguće obuzeti i promijeniti čak i naizgled nepromjenjivo grešne i izgubljene duše.
Ivan od Boga,  po naravi je bio energičan i nemiran, ali i požrtvovan čovjek.
Rođen je u Portugalu 1495. godine, a svoju je mladost provodio većinom lutajući po cijeloj Europi mijenjajući različita zanimanja.
Veći dio mladosti ipak je proveo kao španjolski vojnik ratujući na bojnim poljima starog kontinenta, nakon čega je bio i pastir u Andaluziji te trgovac koji je prodavao vjerske slike i pamflete u Granadi.
No, 1539. godine, dogodio se potpuni zaokret u njegovu srcu.
Slušajući propovijed sv. Ivana Avilskog, tadašnji trgovac Ivan, poludio je od grižnje savjesti zbog svojih grijeha. toliko da je počeo vrištati i čupati si kosu. Sugrađani su ga smatrali mentalno ludim dok je ovaj obraćenik plakao i glasno naricao, te su ga zatvorili u hospicij na liječenje. No, Ivanovo stanje duha bilo je u potpunosti drugačije od onoga kakvim su ga smatrali ljudi iz njegove okoline. Za ovaj svijet, Ivan od Boga izgledao je lud, no Gospodin je za njega imao veliki plan.
Zatvoren u umobolnički azil, ovaj je svetac promatrao zdravim i čistim razumom uistinu bolesne ljude oko sebe i način na koji medicinsko osoblje postupa prema njima.
Tada je osjetio svoj životni poziv – služiti bolesnima i nemoćnima.
Kako to već Bog posloži, u bolnicu ga je došao posjetiti i čovjek čija ga je propovijed i potakla na obraćenje sveti Ivan Avilski koji je očito u ovoj ponovo rođenoj duši vidio bogatstvo duha te ga je tražio da služi Bogu.
Po izlasku iz hospicija, sveti Ivan od Boga, otpočeo je svoj novi put služenja slabima.
najprije je počeo prodavati drva hraneći siromašne svojom dobiti. potom je sagradio kuću u kojoj je sklanjao skitnice, prostitutke te njegovao bolesne.
Sagradivši bolnicu za prihvat siromaha u Granadi ostvario je svoj poziv koji je osjetio još dok je bio u hospiciju.
na koncu svog života, sveti Ivan od Boga, pokušao je prikriti svoju bolest, no jedna je plemkinja primjetila koliko mu je teško te se ponudila da ga njeguje.
Svetac je snažno zaplakao vjerujući da nije vrijedan utjehe dok drugi pate.
Tako krepostan i ponizan umro je 8. ožujka, a odajući mu počast, u pogrebnoj je povorci sudjelovala cijela Granada.
Bolnički red
Iako nikada nije osnovao red, svojim je životom udario temelj novoj redovničkoj službi – Družbi milosrdne braće koja će se brinuti za bijedne i bolesne.
Ova služba, i pet stoljeća od smrti ovog sveca djeluje u 45 zemalja svijeta kroz 250 modernih socijalnih ustanova kao što su bolnice, ustanove za retardirane osobe i duševne bolesnike, ustanove koje zbrinjavaju beskućnike, staračke domove, domove za napuštenu djecu, centre za ovisnike, te mnoge druge karitativne ustanove i organizacije.
Glavno obilježje reda milosrdne braće je u prihvaćanju i njegovanju bolesnika u cjelovitosti njegove osobe, tj. primjenom znanstveno-medicinskih metoda liječiti čitavu osobu.
Sve ovo pokazatelj je snažne karizme koju je Bog podario ovom, nekoć izgubljenom grešniku a sada velikom svecu.
Sveti Ivan od Boga je za svoje sugrađane, za umnike onog vremena bio lud jer je svim srcem prihvatio djelo Duha Svetoga te je na svom primjeru očitovao ono što je također veliki obraćenik, sveti Pavao rekao u svojoj poslanici  "Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta da posrami jake" (1 Kor 1,27).
Stoga, ugledajmo se na primjer današnjeg sveca te se zapitajmo koliko je u nama ljudske a koliko Božanske mudrosti, koliko smo spremni svjedočiti svoju vjeru kada to znači osudu i porugu svijeta?
Iskoristimo ovo korizmeno vrijeme kako bi svijetu pokazali, da ona Božja mudrost ipak više prebiva u nama, te slijedeći primjer današnjeg sveca, otvorimo oči i pogledajmo bližnje oko sebe.
Potrebitih je više nego ikada, pokažimo djelima svoju vjeru, baš kao što je to cijeloga života činio sveti Ivan od Boga.
smijehSmijeh nije grijeh

Vrlo je lako ako ne i poželjno danas biti nesretan. Nositi osmijeh postalo je totalno demode, a oni koji se učestalo smiju sve učestalije bivaju proglašeni ludim i neodgovornim.
Neoboriva je istina da je hvalevrijedno kada se čovjek brine za zdravlje, posao, kada ga brinu obveze i okruženje, kada želi zbrinuti svoju obitelj, ali znači li to da mora biti nesretan? Danas izgleda da da.
Mentalitet koji konzumiramo u neku ruku, zabranjuje nam sreću jer uvijek mora postojati nešto što će nas okupirati, usporiti, zbog čega ćemo svijetom nositi blago nakrivljenu glavu i izgubljene oči.
Kada pucamo od zdravlja, strahujemo hoće li nas sutra zadesiti neka bolest, kada imamo situ i normalnu obitelj, strahujemo od velike gladi, kada imamo posao, strahujemo hoćemo li ga izgubiti, kada imamo ljubav, sumnjamo u njezinu ispravnost, kada imamo prijatelja, sumnjamo u njegovu iskrenost...kada imamo auto, shvatimo da bi nam trebalo još jedno, kada imamo kuću shvatimo da joj nedostaje kat, kada imamo dovoljno novca, brine nas hoćemo li sutra imati toliko....i tako do u nedogled...
A onda nas iz čista mira iz okoline sablazni vijest, o bolesnom djetetu koje se bori za život, o nezaposlenoj samohranoj majci, o dječaku koji u 4 broja većim cipelama ide kilometrima pješke do škole, o tek udanoj supruzi koja je ostala bez svog životnog partnera, o obitelji koja se našla na ulici, o mladiću koji se hrani u pučkoj kuhinji....i zastanemo i shvatimo koliko imamo, a opet nismo sretni.
I taj momenat koji dođe, pretpostavljam često u terminu središnjeg dnevnika kada vidimo priče o siromaštvu, bolesti i različitim tragedijama, prođe sa početkom sapunice u kojoj nam se serviraju neki našminkani sretni ljudi koji se iz svake nevolje nakon 100-e epizode čudom izvuku.
No, češće od sapunica, pratimo ljude iz svoje okoline, susjede i znance koji su isto tako lijepo našminkani i koji žive u velikim kućama, voze velika auta, a njihova djeca idu u najbolje škole, imaju najbolje poslove. I zaslijepi nas olako ljudska površnost kada ljubomorno ogovaramo takve ljude ili sanjamo njihov život jer ne znamo kakav teret njih muči.
A zasigurno što god imali, i njima nešto nedostaje.
Ljudi su jednostavno takvi, i čudaci su oni koji zbog nečega ne kukaju, počeli smo se čak i natjecati u kukanju, kao da je bolje biti slab, tako bar imamo opravdanje za nesreću.
A realno gledajući, puno je lakše biti nesretan nego sretan.
Za sreću treba znati preuzeti odgovornost, i upravo zato, paraju nam oči oni koji su „bez razloga“ sretni, a koji zapravo znaju da sreća ne dolazi izvana, ne dolazi od svijeta.
Takvi ljudi su izuzeci, a to su svi oni koji gore nadom i vedrinom i u teškoj bolesti, koji su siromašni a zadovoljni, to su oni koji su svoje sutra stavili u Božje ruke čvrsto vjerujući da ih On neće napustiti, i koji će se usprkos svijetu koji to zabranjuje, uvijek smijati.
Oni su oni ponizni koji svaki dan započinju i završavaju u zahvali.
I  kako god se zvali takvi su ljudi, pravi nositelji Kristova svjetla ovdje na zemlji, putokaz svima nama koji često posrćemo u različitim zamkama.
Zato, mi koji smo zdravi, obučeni i siti, pokušajmo se osvrnuti oko sebe, i sigurno ćemo u svojoj okolini zapaziti takve ljude. Pokušajmo živjeti slobodno i nenavezano na stvari koje nas čine robovima tuge.
Jer, ne treba biti nikakav filozof pa zaključiti,  sreća ne dolazi izvana, ona je stanje duha za koje odgovaramo mi sami, svaki čovjek za sebe, ali koje ne možemo postići bez Boga. On nam želi pomoći, i želi da se smijemo, zapravo, mislim da se i On grohotom smije kada smo mi uistinu sretni.
A gdje onda sa svim teškoćama života, problemima i bolima? Predajmo ih pouzdano i iskreno u Njegove ruke, i ne zaboravimo se pritom nasmijati. Od srca.

Više članaka...

Stranica 6 od 12

6

Site Login