Mladi

pEPELNICAKorizma – prilika za novo rađanje

Strogi post i nemrs Pepelnice uvodi nas nimalo slučajno u najpokornije ali i najplodnije
Razdoblje crkvene godine, u korizmu.
Kroz korizmu se prisjećamo četrdesetodnevnog Isusova boravka u pustinji, ali i četrdesetogodišnjeg hoda Izraelaca, od ropstva do Obećane zemlje i upravo tu Biblijsku realnost trebamo shvatiti kao simboliku za naš život. Korizma je za svakog katolika tako prilika da kroz pokoru, dopusti Gospodinu da ga uvede u novo proljeće života, još ljepše i još svetije.
Iako posve različiti pojmovi, post i nemrs se često izjednačuju. No strogo postiti kako Crkva nalaže za Čistu srijedu odnosno Pepelnicu znači samo jedan put do sita se najesti, a  ne mrsiti ne jesti meso niti mesne prerađevine. No, to naravno ne znači da se taj dan, iako samo jednom, gostimo skupocjenom ribom i dodacima koje inače ne jedemo jer post krasi i njegova skromnost.
Lijepo je istaknuti da neki kršćani odluče svoj strogi post održavati kroz čitavu korizmu no bitno je imati na umu da žrtvovanjem ne smijemo ugroziti vlastito zdravlje jer time kršimo petu Božju zapovijed i to na samima sebi.
Brojni vjernici se kroz korizmu odriču omiljene hrane ili slatkiša, neki se pak uznastoje riješiti ovisnosti o cigaretama ili alkoholu što je osobito pohvalno.
No, naravno, u svijetu u kojemu je tehnologija potpuno otuđila ljude, pohvalno je i na 40 dana smanjiti buku televizora u našim domovima, uskratiti si sate boravka na Internetu i društvenim mrežama, izbaciti iz svog dnevnog rasporeda računalne igrice...jer sve navedeno, iako nesvjesno, vrlo lako stvara ovisnost, a svaka ovisnost poput zlatnog teleta preuzima čovjekov um, pa čak i zavlada njime.
Sve ovo tjelesno odricanje, služi napredovanju i jačanju duha. No, osobito je kada vjernik korizmu shvati ne samo kao vrijeme u kojemu se treba nečega odreći, nego kao vrijeme u kojemu se nadograđuje. A kao jedino biće na kugli zemaljskoj kojemu je Stvoritelj udahnuo dušu, čovjek se konstantno obnavlja. I ono što je najljepše, nije potrebno prolijevati znoj da bi ljudska duša zasjala, često je dovoljno samo posvetiti više vremena molitvi,pogotovo onoj obiteljskoj, ili pak čitanju Svetog Pisma, pa makar i desetak minuta dnevno.
Korizma je i pravo vrijeme za činjenje dobra, vrijeme kada imamo osobitu priliku dokazati svoju vjeru djelima. Ona ne moraju biti od značaja za cijeli svijet ili nadilaziti vlastite mogućnosti, jer ni svjesni nismo koliko nekom bratu, ili nekoj sestri znači i najmanja pomoć, lijepa gesta, pružanje ruke, osmijeh...a ako time možemo usrećiti čovjeka, zamislimo koliko je tek sretan naš Gospodin kada nas gleda kako tiho i ponizno usrećujemo drugoga.
Odrecimo se psovke u korizmeno vrijeme, sjetit će se svi mladi kako su nas časne sestre u osnovnoj školi učile najboljem načinu za kontrolu vlastitog jezika i nepromišljenosti. Svaki put kada opsujemo, pokajmo se i ugrizimo snažno za jezik. Možda djeluje dječji, ali na mnoge koji su se željeli riješiti ovog najružnijeg i najodvratnijeg oblika ljudskog izražavanja, ova je metoda djelovala uspješno. Izbjegavajući fizičku bol, svaki put kada nam psovka dođe na vrh jezika, razmislimo o njoj i zamijenimo je zahvalom.
Odrecimo se i klevetanja, ogovaranja, besposličarenja, srditosti, lijenosti...i svega onoga čemu smo podložni svaki dan, a što malo pomalo stvara čađu na našoj pepeoduši.
Ne postoji čovjek čija je duša čista od grijeha, i zato smo svi pozvani učiniti nešto plodonosno u korizmi, zasijati u sebe sjeme dobra koje će kroz ovih 40 dana obilato roditi. No ne zaboravimo, da se svaka biljka mora njegovati kako bi nastavila davati ploda. Tako i ljudska duša, kakve nam koristi od četrdesetodnevne dobrote, ako ćemo se 41. dan vratiti starim navikama. Sve one boli na izgriženom jeziku u tom slučaju, postati će samo slika duše ranjene grijehom, duše koja vapi za korizmenom bjelinom.
Spomenimo se stoga već na početku predstojećeg razdoblja, danas na Pepelnicu, da smo stvoreni iz pepela i da ćemo se u pepeo vratiti. To je ljudsko tijelo, raspadljivost, raspršenost pepeone prašine, a duša je nešto veće, veće od tijela, duša je božanski zahvat u nama.
Gazeći vlastitu dušu, i dušu bližnjega, gazimo samog Boga koji čovjeku nastalom iz praha, udahnjuje tu istu dušu koju toliko mučimo. Samo zahvaljujući Njemu prah postaje vječan i besmrtan.
Shvatimo dakle tko smo, zavirimo u srž vlastitog bića i pronađimo ono što u sebi moramo promijeniti, odrecimo se loših navika, ali i grijeha, zamolimo za oprost one koje smo povrijedili, koji možda pate zbog nas, pomozimo ako možemo, i onda zamolimo Duha Svetog da taj pometeni i oribani dio duše ispuni On sa svom svojom puninom.
Tek tada ćemo vidjeti da i onda kada se čini da su sve lađe potonule, postoji Onaj koji se brine da kormilo okrenemo u pravom smjeru.
Korizma je najjasniji putokaz za spas, zato započnimo svoje novo rađanje kroz narednih 40 dana, a već od 41-og, počnimo raditi na održavanju ploda duše koji smo uzgojili. Neka nam
stoga ova korizma svima bude temelj na kojemu ćemo graditi
SNIJEG-nINA-njezino
Neumski ledeni tjedan

Protekli tjedan u Neumu mogao bi nositi naziv „Tjedan ispita ljudskosti i vježbanja strpljenja“.
Snijeg pa potom i led, te kao kruna svega nestanak električne energije, telefona, mobilnih mreža, prometna izoliranost, pa i nedostatak osnovnih životnih namirnica dovodili su Neumljane iz krajnosti u krajnost, od potpune panike do apsolutnog mira. A šetnjom po toj tankoj granici, vjerujemo da smo svi izvukli ne jednu već više pouka za život.
Na prvi pogled, smiješno je izvlačiti iz ciklone životne pouke, no ako se smatramo dovoljno zrelima, onda nam svaka životna situacija može poslužiti kao primjer za ono što dolazi ubuduće. Shodno tome i na sve što smo prošli prethodnih dana, možemo gledati kao na priliku u kojoj smo mogli pokazati tko smo zapravo.
U neku ruku svi smo prošli svojevrsni ispit čovječnosti, pogotovo oni koji su imali priliku pomoći. Hvala Bogu, čini se da su mnogi bili široka srca, ne samo za sebe i svoje već i za susjede te sve one kojima je trebalo priskočiti. Poznato je dakle, kako su oni koji imaju peć pomagali onima koji se nemaju na što grijati, oni koji imaju automobil, pomagali onima koji nisu mogli otići do trgovine, oni koji su imali dovoljno za sebe, dijelili su sa svojim susjedom. Pritom su se nekako, barem djelomično izbrisale razlike koje inače razdvajaju ljude, a tiču se najviše materijalne prirode. Dovedeni pred isto, zatrpani u istoj muci, jedino oslanjajući se na svoje snage i pomoć bližnjega, mogli smo nekako nastaviti funkcionirati.
No nije ledeni neumski tjedan nikakva apokalipsa, premda je u nekim trenucima izgledalo tako, ali svakako jest kušnja, pa možda i opomena.
Za kušnju ne treba tražiti krivca jer je kušnja prilika da naučimo biti bolji, pa iako je to teško prihvatiti jer se snijeg još nije ni otopio, u neku ruku i dar. Pritom naravno, dar nisu led i polomljeni dalekovodi, prometna izoliranost i nedostatak namirnica, dar su svi oni koji su prošli uspješno ovu kušnju, te se stavili maksimalno na raspolaganje.
Od običnih ljudi koji su pomagali svojim susjedima i znancima, do onih čija je zadaća biti na raspolaganju svojim sugrađanima, ali koji su tu svoju zadaću shvatili toliko ozbiljno da su onih najgorih šest dana i šest noći požrtvovno poklonili svima nama kako bi se život stanovnika Neuma što prije vratio u normalu.
Danas im možemo samo zahvaliti na trudu, marljivosti i zalaganju, ostaviti gramzivost postrani, te im ostati jednako zahvalni za sve ono što će za nas i dalje činiti.
Naravno, uvijek postoje i oni koji nisu položili ispit, pa su i ovu priliku, umjesto za solidarnost, strpljenje i razumijevanje iskoristili za prigovaranje, traženje krivaca, i što je posebno žalosno, za ostvarivanje vlastitih interesa tamo gdje svaki interes, pogotovo u neprilici poput ove, mora nestati. Takvih nažalost uvijek ima, a u ovakvim neprilikama isplivaju na površinu. Takvima sve ovo dođe kao dobra opomena.
Svima je naposljetku ovo bila prigoda za demonstraciju ljudskosti ali i promjenu. Jesmo li je iskoristili kršćanski ili smo je nemarno odbacili, ostalo je odlučiti našoj slobodnoj volji.
Na kraju, ne možemo a da se ne još jednom ne podsjetimo na štetu koja će se nažalost zbrajati još dugo vremena, no podsjetimo se na trenutak i Isusove prispodobe o posječenoj smokvi koja je nanovo zametnuvši se rodila boljim plodom. Primijenimo pouku ove prispodobe na ono materijalno što je uništeno ali i na naše živote.  
I nemojmo dopustiti da se sa snijegom otopi i ono zajedništvo koje smo osjetili jer iako je bilo ledeno i mračno dogodile su se i mnoge lijepe stvari, uspijevali smo se družiti i smijati. Čak i više nego li inače.
Plamen svijeća sa stolova i prozora naših domova, osvijetlio je i mnoga srca. Zato gledajmo na ovo iskustvo kao na nešto što nam je pripušteno da progledamo jasnije nego prije i potrudimo se da nam svjetlost koja je svjetlila šest dana i noćiju ostane put i vodilja za cijeli život.
aNDRIJA-CORSINISveti Andrija Corsini

Sveti Andrija Corsini rođen je na dan svog zaštitinika i imenjaka Andrije Apostola 1302. godine. Nakon rane mladosti koju je provodio lakoumno, majka mu otkriva san koji je usnila još prije njegova rođenja zbog čega se Andrija odlučuje za redovnički stalež te stupa u karmelićane 1317.godine.
Poslije završenoga teološkoga studija zaređen je za svećenika.
Na mjestu gdje je slavio Mladu misu podignut je samostan na brežuljku Selve kod Segna. Dvadesetak godina poslije nalazi se u karmelićanskome samostanu Gospe od Karmela u Pisi. Zatim se vraća u Firenzu za savjetnika. Na generalnome kapitulu reda u francuskome Metzu izabran je za provincijala talijanske pokrajine Toskana.
Bilo je to teško vrijeme za Andrijinu domovinu. Naime, g. 1348. buknula je Europom strašna kuga koja je pogodila i Firenzu. U samostanima skoro nije bilo više nikoga, Andrija je uložio mnogo truda tražeći nova duhovna zvanja. Nad odgojem, obrazovanjem i stegom strogo je vodio računa. Od svojih redovnika tražio je obdržavanje redovničkih pravila. Nastojao je svima uliti ljubav prema siromaštvu.
1349. godine postaje biskupom. Izabrao ga je prvostolni kaptol u Fiesoleu za svoga biskupa, a papa Klemem VI. ga potvrdio. Bio je neumorni pastir u obilaženju svoga stada. Utemeljio je bratovštinu svećenika u čast Presvetomu Trojstvu. Obnovio je katedralu i nekoliko drugih crkava. Bio je veliki mirotvorac među zavađenim plemićkim obiteljima. Kao mirovni posrednik i izaslanik pape Urbana V. putovao je u Bolognu.
Umro je dana 6. siječnja g. 1373. u Fiesoleu. Pokopan je, po želji kanonika, u prvostolnici. Kasnije je prevezen u firentinski karmel.
Među svece ga je uvrstio papa Urban VIII.
1629. Službeno ga je proglasio svetim Benedikt XIII. dana 4. lipnja 1724.
Aleksandar VII. proširio je njegov blagdan na cijelu Crkvu i odredio dan 4. veljače. Klement XII. podigao mu je kapelu u Lateranskoj bazilici
bLA-VLAHOSveti Blaž

Na današnji dan po svim crkvama dijeli se blagoslov grla ili kako naš narod kaže grličanje. Kroz ovaj blagoslov, vjernik pristupa svećeniku koji sa dvjema svijećama dodiruje grlo vjernika govoreći:  Po zagovoru svetog Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Gospodin bolesti grla i svakog drugog zla. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Ovaj je blagoslov takozvana blagoslovina naše Crkve koja se temelji na staroj predaji kako je sveti Vlaho dodirnuo grlo dječaka koji se gušio ribljom kosti. Tada se kost pomakla a dječak je normalno prodisao na radost svoje uplakane majke.
Kod blagoslovina poput ove, Crkva moli Božju pomoć u raznim potrebama , po zaslugama Isusa Krista i zagovoru svetaca.
Sveti Blaž ili kako ga Dubrovčani nazivaju, sveti Vlaho jedan je od Četrnaestorice svetih pomagača.
Za njegov se život i djelovanje vezuju mnoge priče najviše vezane uz njegova iscjeljenja ljudi i životinja, no nažalost, kršćanskom svijetu su malo ili nimalo poznate povijesne činjenice o životu ovog znamenitog sveca.
Blaž je poticao iz grada Sebaste u Armeniji, a priča kaže da je rođen u bogatoj kršćanskoj obitelji u 4. stoljeću. Za svoje vrijeme, bio je izuzetno izobražen čovjek te je služio kao liječnik, koji je pomagao bolesnim i siromasima, vidjevši u svakom od njih Krista.
Već u ranoj mladosti odabrao je put nasljedovanja Spasitelja, a u vremenima teškim po kršćane, za vrijeme cara Licijana, postao je biskup.
Kao Božji namjesnik, pastir svoga stada, bio je prvi na udaru okrutnih progonitelja, no on je i dalje usprkos opasnosti bodrio vjernike da ne posustaju u vjeri. Njegova braća iz reda upozoravala su ga da mu je život u velikoj opasnosti, te se pred nasrtajima onih koji su željeli njegovu smrt, skrio u planine.
Tamo je ostao izoliran od svoje zajednice, no predaja govori kako su mu dolazile divlje životinje koje su bile bolesne, a svetac ih je liječio.
Nakon ozdravljenja u Ime Isusovo koje je vršio iako odvojen od svijeta, među kojima je i spomenuto ozdravljenje dječaka koji se gušio, vlasti ga ipak pronalaze i uhićuju.
No ni tu Božjim čudesima preko svetog Vlahe nije bio kraj, pričalo se da je, dok je hodao prema zatvoru, prošao pored vuka koji je razvlačio svinju dok je u blizini nesretna vlasnica svinje zapomagala zbog gubitka svoje životinje. Blaž je naredio divljoj zvijeri da ispusti plijen, i vuk ga je odmah poslušao.
Zahvalna žena kasnije je svecu u zatvor donijela hranu i svijeću da osvijetli svoju ćeliju.
Nakon što su ga zatočili, svetac je prošao mučenja, no sve ih je osnažen Duhom Svetim hrabro podnio. Naposljetku, njegovi su mu krvnici odrubili glavu, koja je kao relikvija 972. godine došla u naš Dubrovnik koji ga otada, više od 1 000 godina slavi kao svog sveca, moćnog zaštitnika grada
Kada se pogleda na tradiciju vezanu za ovog sveca, priče koje je ispunjavaju variraju, no sve govore o seljacima koji ga zazivaju upomoć zbog svojih bolesnih životinja.
I doista, i danas se bolesnoj stoci daje voda s blagoslovom svetog Blaža.
No ipak, najpoznatija je tradicija vezana uz ozdravljenje grlobolje zbog koje je i nastala i opstala crkvena tradicija grličanja o kojoj je bilo riječi na početku teksta.
Štovanje svetog Blaža nije poznato prije 8. stoljeća, no postao je jedan od najpopularnijih svetaca u srednjem vijeku, vjerojatno zbog njegove povezanosti s čudesnim izlječenjima. Tako sveti Blaž nije poznat samo u ovim krajevima već je kao svetac iznimno štovan i u Njemačkoj; u Španjolskoj gdje ga štuju kao San Blasa, u Francuskoj kao St Blaise, a u selu St Blazey u Corwallu u Engleskoj njegovo ime i danas živi.
Iako se o životu ovog sveca zapravo vrlo malo zna, predaja koja se vezuje za njegovo ime, a koja se prenosila sa koljena na koljeno, govori kako je sveti Vlaho bio uistinu u velikoj Božjoj milosti. Dubrovčani stoga s pravom mogu biti ponosni što imaju tako snažnog zagovornika kod Oca Nebeskog, a naravno, vjerujemo, i svi ostali koji zazovu njegov zagovor neće ostati neuslišani od Boga.
sVJENICASvijećnica – oživimo svijetlost svoje svijeće

Svijećnica je dan kada su Djevica Marija i njezin djevičanski odabranik prinijeli novorođenče Isusa u hram da bi Ga po židovskom zakonu kao prvorođenca prikazali Bogu te prinijeli žrtvu u obliku dva grlića ili dva goluba.
Tog je dana u hramu bio bogobojazni starac Šimun kojemu je Bog objavio kako neće umrijeti dok ne vidi Spasitelja svijeta uobličenog u čovjeka, nemoćno dijete.  
Uz Šimuna u hram je došla i proročica Ana, vjerna žena koja je nakon smrti svoga muža, kao udovica provodila ostatak života u molitvi i postu. I jedno i drugo u sebi su nosili neiskvareno i čisto svjetlo koje je zablještalo u trenutku kada su ugledali najčišće od sviju, svjetlo Isusa Krista.
Šimun je tada nazvao Isusa svjetlošću na prosvjetljenje naroda, slavom svog puka izraleskog, ali je poniznim roditeljima, prvenstveno Djevici izustio i proročke riječi Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan - 35a i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca!"(Lk 2,25)
Proročica Ana, također osjetivši da je stigao čas, i da je Otkupitelj svijeta tu, iako još nejače koje ne zna govoriti pravi Bog, pohitala navješćivati i pripovijedati puku da je On stigao.
Josip se i u ovoj prigodi pokazao kao snažan otac, velika potpora svojoj ženi, zaštitnik svog djeteta, iako je to Dijete Bog. A Marija, mlada majka pokazala je i u ovoj prilici koliko pouzdanje i vjeru ima, pokazala je zašto je Bog baš Nju odabrao za svoju roditeljicu.
Majke štite svoju djecu i ponekad strah za vlastito dijete nadilazi racionalnu zaštitu, a Marija, svoje novorođenče, dijete od 40 dana, predaje u ruke nepoznatog starca Šimuna, čovjeka kojega vidi prvi put u životu. I nije o to učinila sa imalo sumnje i straha, dapače, Djevica je znala da dijete koje je rodila nije samo njezino i Josipovo dijete već ponajprije Božje, ono je i samo Bog. Time nam i tada, iako možda neizravno poručuje, kao najsvetija majka od svih majki, da ne strahujemo toliko za svoju djecu, i da se ne ponašamo prema njima kao prema svome vlasništvu, jer svako dijete iako rođeno iz utrobe svoje majke, prvo je dijete Božje, i Bog ga čuva. Zauzvrat od nas traži samo povjerenje.
Ovoliko pouzdanje Isusovih roditelja znak je velike vjernosti i ta se vjernost očitovala u njima svijetlošću koju je Bog prepoznao i odabrao. Isto to svijetlo, Bog je prepoznao i u Šimunu, i u Ani, i u svim onim svetim ljudima o kojima nam Biblija svjedoči. No nije se ono ugasilo sa fizičkom smrću ovih ljudi, ono svijetli i dalje, i svijetliti će dovijeka.
Naravno, kao što je nebrojeno puta u Svetom Pismu nazvan, Isus je svijetlo svijeta, u Njemu je svjetlo doneseno na svijet. Otada, on hodi do svakog od nas sa svojom svijećom i dijeli taj sjaj kako bi prestali živjeti u mraku.
Svjetlo Isusovo, rođeno prije više od 2 000 godina u Betlehemu, od nepoznate djevice i siromašnog tesara, progonjeno i tiho živjelo je do svoje 30-e godine pomažući svome ocu u tesarskoj radionici, služeći svojoj majci u kućanstvu, uveseljavajući ih i zabrinjavajući jednako kako to svako dijete čini svojim roditeljima. Svijetlo u Njemu cijelo to vrijeme jednako je svijetlilo, do časa kada se počelo objavljivati narodima i širiti. Preko Judeje i Galileje, pa na istok, preko Indije i Kašmira,te na zapad preko Male Azije i Grčke,  preko naših krajeva do Rima i Španjolske, zapalivši potom cijelu Europu. A onda se iz Europe proširilo na cijeli svijet. I cijeli je svijet gorio i gori svijetlom Isusa Krista.
Svima koji Mu vjeruju obećava, I vi ćete postati svijetlo.
No, ljudi teško povjeruju, pa i u Isusovom vremenu, pokazali su, odnosno pokazali smo, mrak svojih duša priredivši Bogu neviđenu muku, koju je on nama na otkupljenje podnio, zamolivši nebeskog Oca da nam oprosti za to. Ondašnja uprava i ljudi koji su joj služili smatrali su da će svijetlo biti ugašeno poput svijeće na Svijea-2-Wvjetru onda kada Isusa razapnu na križ. No, prevarili su se, svijetlo je i dalje svijetlilo, pa i u času kada je fizički umirao, dogodila su se tolika obraćenja, toliko se duša upalilo.
Isus je uskrsnuo,a ta mala iskra veličanstveno je, i još jače zasvijetlila, postala je vatra koju nitko više neće moći ugasiti.
I što je više mraka na svijetu to ona jače grije. A mraka je kroz povijest toliko bilo. Toliko ratova, ideologija koje su pozivale na zlo, toliko bola, siromaštva, a opet toliko snage, toliko vjere. I upravo zbog te vatre koja ne gori u svima, svijet se po stoti put nanovo rađa, On mu daje novu priliku.
Vatra Kristova danas stoji na velikoj vjetrometini, udaraju je odasvud želeći je otpuhati. Mnogi je smatraju nepoželjnom, toliki odbacuju vjeru u jedinog Boga, izjednačavajući je sa ideologijom ili potporom ideologijama koje su donijele zla. Toliki Boga smatraju krivcem za sve loše što se događa smatrajući da je On taj koji zlo šalje ljudima kao kaznu za grijehe, a zapravo ne znaju da Bog ne kažnjava, već milostivo štiti i poziva da mu se vratimo. Toliki Ga priznaju kao formalnost, ali neobdareni strahom Božjim, žive kao da Ga nema, često mijenjajući neopipljivog Boga opipljivim materijalizmom. Oni su svijetlo ugasili, svjesno i grubo. A opet, mnogo je i onih koji Ga ne žele upoznati i koji smatraju da je čovjek sam svoj Bog. I propadaju sve dublje.
Ovo vrijeme na najgrublji mogući način želi ugasiti svijetlo svijeta, živjeti u mraku kao da se nemoral i iskvarenost mogu sakriti. No, Isus svijetli, jače i jače, razotkrivajući zlo, i privlačeći sve više duša. A Njemu je sve moguće, pa tako i upaliti svijetlo u najokorjelom srcu.
Sav materijalizam, nemoral, bogohuljenje, praznovjerje, nehumanost, izopačenost, profiterstvo, sav jad ovog svijeta ne mogu tu malu vatru, ugroženu sa svih strana ugasiti. Zato kršćani, danas u svojim rukama, u tišini i mraku blagoslivljaju svoje svijeće i u njezinom slabašnom svijetlu gledaju odraz pravoga Boga, onoga koji nas je spasio od grijeha i koji nas i danas, svaki dan, spašava. Od svakog zla, pa i onog iz nas samih.
Zapalimo i u srcu svijeću, i održavajmo njezino svijetlo kroz život, svijetlimo drugima kao evangelizatori ljubavi, kao svijetlost svijeta na što smo i pozvani.
Današnjem svijetu ništa nije potrebno više od toga, jer samo Njegovo svjetlo uistinu izbavlja.

Više članaka...

Stranica 7 od 12

7

Site Login