Mladi

Don-BoscoSv. Ivan Don Bosco

Sveti Ivan don Bosco jedan je od najvećih svetaca prošlog stoljeća. Njegov životni put odredio je san koji je sanjao još kao vrlo mlad. U tom snu, vidio je skupinu dječaka koji su se igrali i psovali. Da bi zaustavio to bogohuljenje, udario ih je šakom, no tada se upleo neki čovjek govoreći Morat ćeš pobijediti te prijatelje ne udarcima, već ljubaznošću i ljubavlju.
I uistinu, rečenica iz sna postala ja njegova životna vodilja.
Ivan Bosco rođen je u siromašnoj seljačkoj obitelji u Piedmontu u Italiji. Nažalost, ostao je bez oca već sa dvije godine, pa je sva briga oko malog gospodarstva i kućanstva pala na njegovu majku Margaretu. Čim je Ivan malo odrastao pridružio se pomaganju majci oko svih težačkih poslova, a svojom veselom i dobrom naravi osvajao je srca svih susjeda.
Ipak, njegov životni put slijedio je Isusa, a zgode u kojima je učestvovao, iako na prvi pogled naivne i dječačke, samo su potvrđivale srčanost i veličinu koje će ga na tom putu resiti. Tako je već i obična igra sa njegovim vršnjacima pokazivala narav ovo sveca.
Jednom se tako, dječak Ivan Bosco vratio sa hokeja razbijene glave, a njegova ga je majka upitala: "Zašto ideš s tim mladićima kad znaš da su grubi?" A on je odgovorio: "Baš zato i idem s njima. Kad s njima igram, puno su mirniji i čestitiji, izbjegavaju proste riječi. Kad sam s njima, rade ono što ja hoću i gotovo ništa se ne svađaju."   
Kako i sam kaže u svojim Uspomenama, želja da okuplja oko sebe djecu i mladež i da ih vjerski odgaja pojavila se u njemu već sa 5 godina, i to je bila jedina želja koju je poznavao, i jedina zadaća za koju je mogao zamisliti da je stvoren na ovom svijetu.
Ako je sveti Ivan don Bosco svoj poziv osjetio već sa 5 godina, i ako je već u toj dobi znao da trebamo pomagati ne samo onima koji su gladni, žedni i bolesni, već i onima čija duša žeđa za istinom, za bogatstvom koje samo Gospodin može pružiti onda je svetost kao kruna njegova života jedini logičan put.
1831. godine, mladi Ivan odlučuje otići u sjemenište, a siromašnom kakav je bio, susjedi su poklonili odjeću i cipele. Nakon ređenja za svećenika 1841. godine postaje kapelan djevojačke škole u Torinu. Nedjeljom je skupina dječaka koji su živjeli na torinskim ulicama dolazila u školu da se igraju i uče katekizam. Radeći s njima, Ivan je uz pomoć svog vodiča i učitelja Josipa Caffasa, shvatio, svoj život posvetiti će odgoju i izvođenju na pravi put mladeži koje vlastiti život nije mazio.
Bosco je stoga napustio mjesto kapelana u ovoj torinskoj školi, te je u pratnji svoje majke otišao živjeti u bijedne sobičke Valdacca, siromašnog predgrađa Torina. Sa svojom vrijednom i pobožnom majkom spremačicom, udomljavao je i odgajao napuštene dječake iz tog grada. Otvorio je postolarsku, grafičku i krojačku radionicu gdje su dječaci mogli učiti te zanate te ih je također podučavao latinskom i gramatici.
Naš današnji svetac nikad nije zaboravio svoj dječački san, samo što je sada znao kome pripada onaj glas koji ga je tada uputio i pozvao. Sigurno je da većina dječaka s kojima je radio ne bi pronašli svoj put, ili bi potpuno izgubili prave životne vrijednosti da nad njima nije bdio njihov pastir, don Bosco.
Dječaci su ga jako voljeli, a kako i ne bi kad ih je stalno poticao na druženje, igru na otvorenom, te ljubav prema prirodi i glazbi.
Do 1856. udomio je 150 dječaka, a u nastojanju da pomogne što više dječaka, počeo je obrazovati istomišljenike da mu pomognu u tome.
Nazvao ih je učiteljima salezijancima po svetom Franji Saleškom, a postali su crkvena kongregacija 1874. godine. Mnogi od dječaka kojima su salezijanci pomagali, postali su i sami svećenici.
Don Bosco je imao veliko srce te se nije zaustavio na pomaganju dječacima te je zajedno sa također svetom Marijom Mazarellom, 1872. godine osnovao žensku granu svoje kongregacije.
Glas o djelovanju salezijanaca, predvođenih don Ivanom Boscom, pročuo se i izvan granica Italije, pa su mnogi dolazili u Torino da upoznaju tog čovjeka, te da vide kakve su to metode rada kojima ova velika duša uspijeva „pripitomiti“ napuštenu mladež čiji je dom bila ulica.
Don Bosco je uživao i danas uživa u Crkvi i u svijetu glas idealnog, suvremenog svećenika i apostola mladeži. Prve svoje ustanove: oratorije, srednje stručne škole svih grana, odgojne ustanove, osnovao je u Italiji, zatim u Francuskoj, Španjolskoj, Belgiji, Njemačkoj i drugdje.
Prve misionare u vanjske misije poslao je već godine 1875. U stotinu godina salezijanskoga misijskog djelovanja otputovalo je u misije nekoliko tisuća salezijanskih svećenika, braće pomoćnika i sestara.
Većinom djeluju u Patagoniji, Argentini, Urugvaju, Ekvadoru, ali ih ima i u zemljama Azije, Afrike, Australije i Oceanije.
 Don Bosco je mnogo godina bio i posrednik između talijanske kraljevske kuće i Vatikana. I nakon osvajanja Rima godine 1870. te ujedinjenja Italije Don Bosco je ostao posrednikom između Vatikana i Kvirinala. Kad je napokon godine 1929. došlo do pomirenja između Vatikana i Italije i do Lateranskog ugovora, Don Bosco je davno već umro, papa Pio XI. slavio ga je kao velikoga apostola pomirenja između Crkve i talijanske države.
Ivan Bosco umro je 1888. godine, ubrzo nakon dovršenja crkve posvećene Presvetom Srcu u Rimu gdje je uspio slaviti samo jednu misu. U mimohodu na njegovom sprovodu uz tijelo ovog sveca prošlo je oko 40 000 ljudi , a stanovnici Torina stajali su u redovima na gradskim ulicama prateći mimohod.  Čast koju su mu svi ovo silni ljudi došli po posljednji put iskazati doprinos su i pokazatelj veličine života koji je don Bosco imao, a podredio pomaganju bližnjemu.
1934. godine kanonizirao ga je papa Pio XI.
Don Ivan Bosco izveo je na stotine mladih i napuštenih srca na pravi put, njegova salezijanska služba jedna je od najbrojnijih redovničkih zajednica u Crkvi.
Don Ivan Bosco dao je svoj život za mlade ljude koje je društvo napustilo, ili prekrižilo, njemu je Bog dao neprocjenjiv dar i veselo srce uvijek otovoreno i spremno za žrtvu i pomoć.
Stoga je i danas, sveti Ivan don Bosco, omiljeni svetac mladih i vjerni zagovornik kod našeg Nebeskog Oca.
Toma-svetiSveti Toma Akvinski

Toma Akvinski držao je da sve dolazi od Boga, pa tako i ljudi na kraju svog zemaljskog života, odlaze, nigdje drugo nego tamo odakle su potekli, svome domu, Bogu.
Ovaj dobro građeni čovjek zbog svoje je ponizne, blage i ljubazne naravi ali i tjelesne konstrukcije koja nije odavala takav duh, dobio nadimak „šutljivi vol“. Iako su ga ljudi onog vremena čak smatrali i pomalo tupavim, kada se otvorio i oslobodio svoj nadahnuti dar, ovaj svetac ostavio je svoje suvremenike, kako crkvene tako i svjetovne naučitelje i filozofe, daleko iza sebe.
Sveti Toma rođen je 1225. godine u aristokratskoj, plemićkoj obitelji u dvorcu Akvino u južnoj Italiji. Posve se razlikovao od svoje mnogobrojne braće, dok su oni voljeli silu i oružje, Toma je provodio vrijeme u molitvi i razmišljanju.
Već sa pet godina, roditelji ga daju na odgoj benediktincima u samostan u Monte Cassinu. Kasnije ga, kao vrlo nadarena šalju na školovanje u Napulj gdje upoznaje red svetog Dominika te već sa 17 godina odlučuje stupiti u dominikance, siromašni red koji je živio od prosjačenja.
Njegovi roditelji, bogati plemići nisu mogli razumjeti a pogotovo podržati Tominu odluku. Ipak, sa 21 godinom, ovaj odlučni i svetac koji je odlučio slijediti samo Boga, pristupa dominikancima. Obitelj je bila razočarana, te je na sve načine pokušavala odvojiti svoga sina od njegova životnog puta. Tako su ga čak oteli i zatočili u kući, gdje su ga držali skoro dvije godine. Smatrajući njegovu odluku mladenačkim hirom, dosjetili su se dovesti  prelijepu djevojku koja ga je trebala zavesti i dokazati mu da griješi. No sveti Toma nije popustio, već je djevojku otjerao gorućom cjepanicom koju je izvadio iz ognjišta.
 Zbog ove kušnje, Toma Akvinski često je kasnije prikazivan na umjetničkim slikama kako maše gorućim štapom da otjera napasnicu.
Kada su ga napokon oslobodili, Toma odlazi na školovanje u Köln, gdje studira kod svetog Alberta Velikog sa kojim stječe osnove za veći dio svoje teologije. sveti Albert toliko je bio očaran svojim učenikom da je jednom izjavio - Taj nijemi vol jednom će tako riknuti da će cijelim svijetom odjeknuti.
Zajedno sa njim, sveti Toma vjerovao je u sklad vjere i razuma. Do tada je autoritet u vođenju teoloških rasprava bila Biblija, a Toma Akvinski kroz svoj nauk unosi novitet tvrdeći da je razuman argument autoritet za sebe zato što je Bog podario ljudskom rodu moć rasuđivanja.
Kada su sv.Alberta pozvali u najglasovitije sveučilište u Pariz, on prihvaća poziv uz uvjet da s njim ide i Toma. U Parizu se Toma upoznao i sprijateljio s franjevcem svetim Bonaventurom.
Albert Veliki vraća se potom u Köln gdje je ravnatelj visoke škole, a Tomu uzima za svog glavnog pomoćnika. Tu je naš današnji svetac zaređen za svećenika. Nedugo potom, svetog Tomu zovu u Pariz gdje je položio doktorat i sa jedva 26 godina života postaje profesor bogoslovlja.
Ljudi od svog praiskona traže recepte za savršen život i ta potraga danas traje i danas. no, sveti Toma, znao je pravi odgovor na ovo pitanje i podijelio ga je velikodušno sa ljudima. Savršen život je onaj koji kombinira kontemplaciju sa djelovanjem  budući da samo kroz molitvu možemo spoznati Božju volju. Sveti Toma uistinu je tako živio a plod takvoga života ostati će vidljiv zauvijek.
Za vrijeme Tomina života, islamski humanisti donosili su natrag u Europu ideje starih grčkih filozofa kao što je Aristotel. U raspravi sa muslimanima, Akvinski je sastavio cijelu knjigu sastavljenu od odgovora na njihova pisana djela.
Um ovog svevremenskog naučitelja i svetački duh koji su u njemu pronašli savršen spoj, davali su kroz cijeli njegov život unosne plodove, pa je tako ovaj svetac napisao i neke od najljepših hvalospjeva za misu kao što su "Hvali Sion Spasitelja", "Usta moja uzdižite" i "Klanjam ti se smjerno", te molitve i tumačenja Vjerovanja za obične vjernike. Bio je i propovjednik, držao je propovijedi o Deset zapovijedi i ključnim pravilima kršćanske vjere.
Od mnogih njegovih filozofskih i teoloških djela najznačajnija su „Teološka suma“ „Suma protiv nevjernika“ u kojoj se razračunava sa arapskom filozofijom.
„Teološka suma“ ili kako u izvorniku stoji Summa Theologiae je najslavnije djelo kršćanske filozofije i teologije, no nikad nije dovršeno.
 Pisanje ovog djela svetac je započeo oko 1266. godine, a napisanih pet svezaka  proučavanje je svih kršćanskih tajna,  sustavna obrada cijele teologije.
1272. godine, prekida pisanje ovog slavnog djela jer doživljava duboko mistično iskustvo dok prisustvuje svetoj Misi. Učinak viđenja, kako je kasnije izvjestio, toliko ga j eobuzeo da je osjećao kako njegov um više nije tome dorastao. Poznata je njegova izjava da je sve što je dotada napisao „čista slama“ u usporedbi sa tim duhovnim iskustvom.
Posljednjih godina života, sveti Toma je nastavio imati nadnaravna viđenja i ekstaze, bio je mistik.
Nedugo nakon božanskog dodira pri svetom misnom slavlju, sveti Toma se pripremao za sudjelovanje na koncilu u Lyonu, no razbolio se putem. Umro je u opatiji Fossanuova u dobi sa 43 godine.
Njegovi su suvremenici pripovjedali kako mu je jednom za vrijeme molitve Krist očitovao da je zadovoljan njegovim spisima i da ga je upitao što želi za nagradu. Toma je odgovorio: "Samo tebe, Bože!" Tu istu misao je poželio na samrti kad su mu donijeli zadnju pričest: "Primam tebe, Bože, za koga sam sav svoj život učio, istraživao, radio, propovijedao!"
Bog je svetom Tomi u snažnom tijelu podario odgovarajući duh i um koji su svojom veličinom ostavili neizbrisiv trag. Tako je ovaj svetac u sebi združio najveću učenost i promišljenost sa najdubljom pobožnosti i poniznosti znajući da velika učenost i sve znanje svijeta ne vrijede ništa bez velike vjere u pouzdanja u Stvoritelja.
Sveti Toma Akvinski ili kako su ga zvali Anđeoski naučitelj svetim je proglašen 1323. godine, a 1567. i crkvenim naučiteljem.
Tit-TimotejSveti Timotej i Tit

Samo dan nakon što Crkva slavi obraćenje svetog Pavla, prisjećamo se i najvjernijih učenika ovog velikog Isusova nasljedovatelja na zemlji.
To su naravno sveti Timotej i Tit, obojica najvjerniji Pavlovi učenici. Njima su upravljene tri poslanice što ih je tradicija pripisivala Pavlu. Od njih dvije su upravljene Timoteju, a jedna Titu.
Timotej se rodio u Listri, dvjestotinjak kilometara od Pavlova rodnog mjesta, Tarza. Njegova majka bila je Židovka, dok mu je otac bio pogan zbog čega Timotej nije bio obrezan kako nalaže Zakon. sveti Pavao, ispunjen Duhom, u njemu je ipak vidio veliku dušu te ga je pozvao za svojega učenika prolazeći kroz Listru na početku svog drugog misijskog putovanja.
Zajedno s Pavlom i Silom, Timotej je prošao Malom Azijom sve do Troje, odakle je prešao u Makedoniju. Osim toga, zna se i da je u Filipima, gdje su Pavao i Sila bili optuženi kao remetitelji javnog reda i bili zatvoreni jer su se usprotivili zlouporabi jedne djevojke kao gatateljke od strane beskrupuloznih pojedinaca, Timotej bio pošteđen (Dj 16,16-40).
Kad je potom Pavao bio prisiljen nastaviti prema Ateni, Timotej ga je sustigao u tome gradu, odakle je poslan mladoj Crkvi u Solunu.
 Naposljetku, ponovno se nalazi s Pavlom u Korintu, donoseći mu dobre vijesti o Solunjanima, te surađuje s njime u evangelizaciji toga grada. Timotej je pratio Pavla na svim njegovim putovanjima te je proživljavao sa njim sve patnje koje je Pavao prolazio prihvativši radosno Kristov križ poradi evangelizacije i spasa onih koji Ga još nisu upoznali.
Sveti Tit potječe iz poganske grčke obitelji a vjerojatno ga je obratio sam sv. Pavao
Pavao ga je sa sobom poveo u Jeruzalem na takozvani Apostolski sabor, na kojem je svečano prihvaćena mogućnost propovijedanja evanđelja poganima bez uvjetovanja propisima Mojsijeva zakona.
U poslanici koja je upravljena Titu, apostol mu odaje hvalu te ga opisuje kao "pravoga sina po zajedničkoj vjeri" (Tit 1,4).
Nakon Timotejeva odlaska za Korint, Pavao je onamo poslao Tita, kako bi tu nepoučljivu zajednicu priveo poslušnosti.
Ostali tekstovi iz pastoralnih poslanica spominju Tita kao biskupa Krete odakle sustiže Pavla, po njegovu pozivu, u Nikopolu u Epiru. Potom je otišao i u Dalmaciju.
Tit je iako isprva pogan, bio među najrevnijim kršćanima.
Sveti Pavao se, u obavljanju svog poziva, baš kao pravi pastir mlade Crkve okružio vjernim suradnicima. Oni svoje poslanje nisu stoga obavljali zbog Pavla već zbog istinski snažne vjere u križ koji je Krist podnio nama na spasenje.
Prihvaćanjem svih poteškoća koje su im se priječile na apostolskom putu, sveti Timotej i Tit pokazali su s kolikom revnošću i radošću navješćuju evanđeosku poruku mnogim narodima. Time nam ovi vjerni sluge uvelike mogu poslužiti kao vrsni uzori koji svojim požrtvovnim životom poručuju da svojim svjedočenjem i dobrim djelima i mi, iako slabi i često sumnjičavi, možemo biti apostoli svog kršćanskog poslanja.
oBRAENJEObraćenje Pavlovo – poziv za obraćenje naše

Ljudski jezik koji čas psuje, a čas ljubi Stvoritelja, um koji ga priznaje ali i srce koje od njega često bježi nikad neće moći dokučiti svu tu silnu ljubav i strpljivost koju nam On, iako odveć slabima i grešnima neprestano iskazuje. Pa čak i onda kada Mu apsolutno okrenemo leđa, i pogrđujemo Njegovo ime, On nas pun strpljenja milostivo poziva i vidi u našim iscrpljenim dušama ono što mi ne vidimo, sebe.
Sveti Pavao prošao je obećavajući put za sve grešnike, od progonitelja i farizeja, do, voljom Božjom, velikog propovjednika Božjeg nauma.  
Rođen u Tarzu, odgojen po strogom židovskom zakonu, imao je sve temelje za postati vjeran poslušnik, ali i progonitelj, vjeran ničemu osim svom farizejstvu i moći. Nazočan pogubljenju svetog Stjepana, Savao nije mogao svom prizemnom razumu objasniti zbog kakvog tog Boga i Spasitelja taj čovjek daje život. No iako okorjelog srca, i ne želeći primiti odgovora, Bog ga obraća i razjašnjava mu i ono što je mrzio.
Negdje na pola puta do Damaska u koji se zaputio da dovede još više okovanih i vjernih muževa i žena, obasjala je Savla snažna svjetlost; toliko blještava da ga je odmah oslijepila. Tada se iz neba zaorio Božji glas koji ga je pozvao i zauvijek sebi dozvao. Zaslijepljen svjetlošću Savao izgubi svoj fizički vid, no duhovno progleda. Njegovi su suputnici postali svjedoci tog čudesnog događanja jer su čuli grmljavinu Božjeg glasa, ali svjetlo koje je osvijetlilo Savla ipak ne vidješe.
Savao je oslijepio na tri dana, a nakon što i očima i srcem progleda, ovaj već bivši progonitelj,odbaci stare haljine ljudske grešnosti i zaogrnu se Božjom snagom i darovima Duha.
Sada potpuno novi čovjek, ostavio je cijelu svoju prošlost iza sebe, a svoje židovsko ime zamjeni imenom Pavao koje je po cijelom svijetu nadahnuto i ponizno navještavalo ime onoga koji nas je grešne od grijeha otkupio.
A kako je ono što je čovjeku nemoguće, Bogu moguće, Pavao je toliko uznapredovao u svojem poslanju da ga se smatra nakon Isusa, drugim po nadahnjivanju kršćanske vjere.
Dan kada se sjećamo ovog velikog Božjeg pothvata u grešnom srcu Savlovu, odnosno Pavlovu,  prilika je da svatko od nas zaviri u svoje srce i zapita tko smo zapravo. Jesmo li kršćani samo po formalnom krštenju i obiteljskoj tradiciji, ili smo kršćani koji svaki dan žive svoju vjeru? Koliko smo puta u životu bili Savao, i jesmo li možda cijelo vrijeme Savao? Istina, Savao je fizički mučio one koji su pošli za Isusom, no nije samo fizička bol bol, nekada više boli kada nam netko povrijedi dušu. Koliko smo puta svjesno povrijedili dušu bližnjega? Zar je povrjeđivanje odlika kršćana, ili se kršćani moraju odlikovati vrsnim razumijevanjem, pa i prema onome koji nam nije blizak? Nije li sveti Pavao sam rekao u svojoj poslanici Rimljanima  „Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga,i ako je žedan, napoj ga!“
Upravo je u tome veličina čovjeka i samo oni koji su se poput svetog Pavla obratili, mogu istinski prihvatiti ovakav put, put ljubljenja bližnjega i blagoslivljanja neprijatelja.
Sveti Pavao svjesno je prihvatio život u kojemu će radi Spasitelja podnijeti mnoge žrtve, ali i nauživati se mnogih duhovnih dobara koje nijedan novac svijeta ne može platiti. Židovi, njegovi nekadašnji istomišljenici uzeli su njegovu odbačenu masku i otpočeli tamo gdje je Savao stao, proglašavajući ovog bivšeg progonitelja, sada Božju ruku na zemlji, rušiteljem postojećih zakona, uhodom na svetom tlu, zavodnikom. Pavao se stoga okrenuo poganima koji ga eto, primiše i povjerovaše riječi koju je kroz njegova usta oblikovao nitko drugi doli sam Isus Krist. I kako to zna biti i danas, pogani su potom svjedočili vjeru onima koji su u njoj rođeni.
Kada se pokušavamo iz današnje pozicije stavit u onu, u vrijeme netom nakon Isusova Uskrsnuća, na kojoj bi strani bili? Ako ćemo se busati u prsa, s ponosom ćemo reći na Pavlovoj. Ali zastanimo na trenutak i razmislimo, koliko je od nas među nama onih koji su se nekad, jednom, u djetinjstvu, bilo kad narugali nekome zbog Boga, zato jer je stalno u crkvi, jer pomaže svećeniku ili časnim sestrama, jer ne izlazi zbog svojih obaveza prema bližnjemu ili crkvi, jer često citira ili spominje Evanđelje, jer brani Crkvu kao Božji dar nama na zemlji, a ne kao svjetovnu organizaciju. Koliko je stoga u nama Pavlova duha a koliko Savlova? Ponekad je jednostavno grijeh jači od naše slabe duše, i iako to ne želimo, uzimamo ulogu progonitelja dobra, i tako zadajemo bol svom bratu, ali i novu ranu Isusu.
Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. 19Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio - to činim. 20Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. (Rim 7,14)
Ljudska je duša ranjiva i sklona grijehu, no kao čisto božansko djelo u nama, ona stalno vapi za Njim. I Pavlova je duša iako on to nije znao, vapila za Bogom i On ju je, kao milostiv Pastir koji ne želi izgubiti nijednu svoju ovcu, pronašao.
I nas Otac Nebeski stalno zove, na različite načine nastoji nam reći da ne smijemo dopustiti da nam duša propada. Napnimo stoga svoje uši da Ga čujemo, ne dopustimo da nam se život otkotrlja nizvodno jer Ga nismo htjeli prihvatiti. I nemojmo se bojati, obraćenjem ne možemo izgubiti ništa, možemo samo stostruko dobiti. Osloboditi se okova starih navika i krivih idola i krenuti novom stazom kojom će nam svijetliti jedina žarulja koja nikad ne može pregorjeti, Isus Krist.
A kada Duša jednom uistinu prihvati život u Isusu Kristu, svaki novi dan biti će novo obraćenje, na spas nama, ali i za priliku bližnjima. Jednom obraćena duša mijenja se svaki dan na bolje i po tome je mogu svi prepoznati. Zato, ne čekajmo više ni trenutka nego dopustimo Bogu da zapali plameni jezik iznad naše glave, obratimo se.
11To tim više što shvaćate ovaj čas: vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. 12Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. (Rim 13,11)
kRANIKršćani su svjetlost svijeta

Vrijeme kojemu smo svjedoci i čije trenutke sami krojimo, nije najsjajnije u povijesti i nalik je dotrajaloj i čađavoj žarulji koja jedva pruža i najmanji snop svjetla. Pa ipak i taj snop može osvijetliti i najtamniji dio života, samo ako mu dopustimo.
Život koji živimo nije naš, on nam je samo posuđen, i jednom ćemo ga morati predati Onomu koji nam ga je darovao. stoga, život kršćana mora biti svrhovit.
Naposljetku,  nitko ne postoji samo zbog postojanja, zato neka naša svrha postane pomaganje, ulijevanje svijetlosti u tamu života. Danas, u vremenu koje vjeru nastoji sputati, na to smo najpozvaniji.
Istina je, teško je svjedočiti vjeru sada kada je više nego ikad razočaranih, bolesnih, obespravljenih... mnoštvo je i onih koji više ne uspijevaju smoći snage i podignuti pogled.
Oči ljudi sve više postaju ogledala njihovih gaženih duša.
 A zlo, kao što mu je i zadaća, vreba uvijek na najslabije. U ljudskoj nemoći, ono je našlo izvrsno uporište za djelovanje, i polako čovjeka uvjerava – tvoj ionako nevidljivi Bog te napustio, ne moraš mu se više moliti, svaka tvoja molitva odlazi u vjetar.
Kršćani se ne smiju prepustiti toj manipulaciji i dopustiti da njima ovlada duh prepuštenosti i straha. Upravo suprotno, u vremenu kojemu nije cilj imati osvjedočene vjernike, trebamo podignuti svoja čela i svoju vjeru djelima svjedočiti. Više nego ikad.
Mentalitet koji vlada a koji govori da ne možemo ništa učiniti, da se prepustimo bijedi, mentalitet koji nas ne usmjerava na požrtvovnost i strpljenje već na hedonizam i moć ne smije zavladati i našim umovima. Pa i onda kada pomislimo da smo premali, i da i kada bismo htjeli nemamo više što za dati, opet, ostaje nam molitva. Svakodnevna, tiha, glasna, kratka ili duga, ali ponizna i pouzdana molitva. Jer molitva spašava. Toga se trebamo prisjetiti i početi vjerovati u ljepšu budućnost.
Istina je, teško je vjerovati da će sutra biti bolje kada je danas tako teško i crno. Teško je, kada se novci ne mogu izmisliti, a nažalost pokreću svijet. Ipak, ne pokreću duše, a dušu iz čovjeka ne može uzeti nitko. Ne nepovratno.
Kršćani su svjetlost svijeta, i kao takvi pozvani smo predati svoje boli i križeve Gospodinu, sa pouzdanjem da nas On želi spasiti, a svoje svjetiljke uzeti u ruke i svijetliti onima koji su ga izgubili ili Ga nikad nisu ni pronašli. Samo tako, napaćena današnjica će se primiriti, a svaka kriza, pogotovo ona duha, naći će svoju utjehu.
Strah od budućnosti i sve današnje brige ne smiju nas paralizirati i učiniti nemoćnima. Nama je moć dana krštenjem, a tu moć koja se sastoji od molitve, požrtvovnosti i djela, moramo početi koristiti, a sutra ostaviti Njemu jer..
...“34Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova." (Mt 6,25)

Više članaka...

Stranica 8 od 12

8

Site Login