Mladi

StoijaSVETA STOŠIJA

Sveta Anastazija (Stošija), Rimljanka, potječe iz rimske patricijske obitelji, iz druge polovice 3. stoljeća. Bila je udana za rimskog časnika Publija, koji se protivio Stošijinom kršćanskom svjetonazoru, pa ju je držao i u kućnom zatvoru. Nakon smrti muža, Stošija se potpuno predala Bogu i služenju progonjenim kršćanima te ih je hrabrila u njihovom svjedočenju. Odrekla se cijelog svog imetka podijelivši ga siromasima. Svećenik Krševan, budući zadarski zaštitnik, bio je Stošijin duhovni vođa te ju je svojim pismima tješio i hrabrio, dok se nalazila u tamnici.  Stošija je pratila Krševana u Akvileju gdje je prisustvovala njegovom mučeništvu.
Car Dioklecijan je zatim iz Akvileje otišao u Makedoniju, u Solun i sa sobom poveo sve zatvorene kršćane. Stošija ih je također pratila, hrabro nasljedujući Krista.
Nakon dolaska cara u Ilirik, u Sirmij, brojni kršćani su osuđeni na smrt.
Prema predaji, Stošija je jednog jutra našla tamnicu praznu. Naime, svi su zatvoreni kršćani pobijeni, prema zapovijedi prefekta Proba. Ganuta prizorom. Svetica je zaplakala, te su stražari zaključili da je i ona kršćanka i odveli je pred prefekta Ilirika Proba.
Prefekt je Stošiju osudio na mučeničku smrt spaljivanjem na lomači, 25. prosinca 304. godine u Sirmijumu, današnjoj Srijemskoj Mitrovici.
"Dok je plamen sažigao Stošijino tijelo, ona je u zanosu pjevala. Jači je bio plamen ljubavi prema Kristu od onoga koji je sažigao Stošijino tijelo." Stošijini posmrtni ostaci su iz Sirmijuma preneseni u Carigrad, odakle ih je biskup Donat donio u Zadar početkom 9. stoljeća, oko 810.godine.
Kud god je biskup prolazio s moćima svete Stošije, događala su se brojna čudesa i ozdravljenja. Nakon dolaska zadarskog biskupa do Zadra, dužd Benenato koji ga je pratio na putu je htio odnijeti moći svete Stošije sa sobom u Mletke. Međutim, iznenada je nastala velika oluja te je Benenato odustao od svog nauma, i sam sudjelujući u svečanoj povorci prijenosa svetičinih relikvija u zadarsku prvostolnicu, koja je prvotno bila posvećena svetom Petru, apostolu.
Biskup Donat je obdaren moćima sv. Stošije od bizantskog cara Nicefora I., u znak zahvalnosti za posredovanje.
Pavao-pustSVETI PAVAO PUSTINJAK

Crkva danas slavi spomendan svetog Pavla Pustinjaka, zabilježenog kao prvaka među poniznim i pobožnim ljudima koji su odlučili ostaviti sve što imaju te poći za Isusom Kristom znajući da time postaju dionici Njegova teškog križa.
Sveti Pavao Pustinjak, imenom i poviješću, rodom iz Tebaide u Egiptu, rođen je u kršćanskoj obitelji. Njegovi su mu roditelji pružili vrsno obrazovanje te je ovaj ponizni svetac govorio grčki i egipatski jezik.
Nakon što mu roditelji u njegovoj petnaestoj godini umiru, počinju strašni progoni kršćana od strane rimskog cara Decija.
Pavao bježi u pustinju kako bi izbjegao progonima, ali se time odmiče i od svog brata Petra i ostatka obitelji koji su željeli njegovo imanje.
Kraj spilje u kojoj je živio nalazila se mala oaza sa palmom koja mu je svojim plodovima pružala hranu, a svojim lišćem odjeću.
Otada pa do kraja svog života, Pavao je svoj nekad bogati dom zamijenio dubokim siromaštvom i svakodnevnom kontemplacijom, životom u ljudskoj samoći, posvećen svom istinskom prijatelju, Isusu.
Iako se životom u pustinji odmakao od strašnog progona rimskog cara, i svoje obitelji koja se vodila za ovozemaljskim blagom, sveti Pavao, kao i svi drugi pustinjaci nakon njega, ne može se promatrati tek kao bjegunac od buke i okrutnosti svijeta.
Životom, moglo bi se reći, na rubu svijeta, Pavao ostvaruje svoj poziv na svetost, a ono što je zanimljivo, pritom ne traži svjedoke ni sljedbenike.
Pa ipak, iako odvojen od svijeta, tom istom svijetu, pomaže i služi.
Sveti Pavao, čuo je i uistinu nasljedovao Isusove riječi: "Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. Zato vam velim: ne brinite se tjeskobno za svoj život: što ćete jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u što ćete se obući! Zar nije život vrjedniji od hrane, a tijelo od odijela?" (Mt 6,25)
Sa ovim riječima provedenim u djelo, zamotan u palmine listove, nikad nije ostao gladan ili sam.
Dapače, Bog mu je podario 113 godina ovozemaljskog života.
Nije lako živjeti život kakav je vodio ovaj svetac, i Bog na ovaj put šalje samo rijetke.
Pa ipak, i mi koji smo nejaki i slabi, i za koje je predvidio drugačije staze, iz života svetog Pavla i ostalih pustinjaka i svetaca možemo mnogo toga naučiti.
Ne trebaju nam zato nikakve knjige, dovoljno je da slijedeći Evanđelje ojačamo u vjeri u kojoj smo odgojeni. I sa tom snagom se predamo Bogu koji nas nikada neće ostaviti same i gladne.
Unatoč svim ekonomskim, prirodnim i životnim nevoljama koje nam se događaju.
To nam najbolje jamči ovaj današnji svetac koji u materijalnom smislu nije imao apsolutno ništa, ali je zato svojim poniznim duhom obilovao.

KrtenjeKRŠTENJE ISUSOVO

Blagdan Krštenja Isusova, slavi se po kalendaru u nedjelju iza svetkovine Bogojavljenja ili Sveta tri kralja, sa kojim je i sadržajno povezan. Kao što je poznato, Bogojavljenje je simbioza tri sveta događaja: Isusovog rođenja, krštenja, i objavljenja na svadbi u Kani. Povijesno gledano, i Božić se slavio 6. siječnja, te se tek kasnije počeo slaviti 25. prosinca.
Tako se i Krštenje Isusovo na Jordanu  kao zaseban blagdan počinje slaviti tek od 1960. godine.
„Osamostaljivanjem“ ovog blagdana, želi se vjernicima istaknuti važnost događaja koji se zbio na Jordanu.
Naime, kada je Isus zatražio od Ivana da ga krsti, time se solidarizirao sa ljudima, običnim slabim i grešnim ljudima kako bi lakše svojim naravnim umovima dokučili da je On božanska osoba, Krist (hrvatski Pomazanik), Božji poslanik koji će svojim djelom donijeti spasenje našem grešnom rodu.
U tom događaju se također posvećuje voda (simbol i izvor života), koja postaje znakom oproštenja grijeha u sakramentu krštenja.
Isusovo spasiteljsko djelovanje i trogodišnje Mesijansko putovanje ovim svijetom započinje upravo onda kada Ga je Ivan krstio vodom rijeke Jordana. Isto tako, i naš kršćanski život započinje onda kada se rodimo u Duhu, pri sakramentu krštenja.
No, naša svijest krštenika često nije dovoljno izgrađena, te ono što smo primili kao djeca, kada odrastemo ne razumijemo i ne cijenimo.
Svaki kršćanin, krštenjem je prosvijetljen, pozvan na život u vjeri i po vjeri što ne znači samo ići u crkvu i formalno primati svete sakramente. Cijeli život treba promatrati kao izgrađivanje, ali i razmumijevanje onoga na što nas Bog poziva.
Često našim ljudskim umovima ne čujemo taj poziv, no trebali bi znati da je Božja ljubav neupitna, a da smo mi kao Božja djeca pozvani tražiti i vršiti volju našeg nebeskog Oca, prihvaćajući sve uvjete ljubavi koju iako grešni primamo. Život u skladu s time podrazumijeva  ljubav prema neprijatelju te ponekad i spremnost na žrtvu za bolje bližjega, pa i onda kada to znači staviti vlastiti život u drugi plan.
Teško je to uistinu i prihvatiti, no Isus nas opet stalno poziva da, iako smo kršteni kao nesvjesna djeca, probudimo Duh čiji smo dionici krštenjem postali.
Isus prolazi krštenje hladnom vodom Jordana da se približi običnom čovjeku čija je duša stalno u napasti grijeha, to je i Njegovo spasiteljsko objavljivanje, objavljivanje Snage Božjeg Duha. Ljudska narav čezne za krštenjem, čezne za novim rađanjem, pa i onda kada to umom ne prihvaćamo, a životom ne potvrđujemo.
 Krštenje je obred, no kada bi ga promatrali samo kao formalni crkveni obred onda bi ostali na religiji bez uranjanja u njegovo duhovno iskustvo. Krštenje nas pripravlja i usmjerava na budući život, sakrament koji usađuje u nas Duha koji budi dušu, nutrinu, ljubav.
On je vidljiv kada mu dopustimo buđenje. Ne čini nas bogatijim materijalno, ali bogatstvo koje je vidljivo nama i drugima, ogleda se u miru lica, po osmijehu usana, sjaju u očima, utješnoj riječi... po dobroti i ljubavi.
Naposljetku, Isus je svojim krštenjem izašao iz anonimnosti, ostvario riječi koje su o Njemu naviještali proroci stoljećima prije.
Krist, Pomazanik, služeći se svakodnevnim jezikom, renovira ljudski rod. Svojim nas primjerom uči što znači živjeti i biti Kršćanin, zove nas da zapalimo svjetlo koje nosimo u srcu.
Isus nas čeka raširenih ruku da se preporođeni odazovemo i jamči nam da ćemo biti tamo gdje je i On.
Na dan Njegova Krštenja, spomenimo se stoga svog krštenja, i razmislimo o darovima koje smo primili. Ne darova od kumova i uzvanika, već darova duha.
Pokušajmo ih svojim životom probuditi i dopustimo Isusu da se preko nas otkrije i drugima koji ga još nisu upoznali.

bOGOJAVLJENJE-nBOGOJAVLJENJE

SVETA TRI KRALJA

VODOKRŠTE

Na današnji dan Crkva se sjeća događaja opisanog u Evanđeljima kada se novorođenom kralju, Isusu Kristu dolaze pokloniti trojica mudraca, kraljeva.
Kraljevi koji su dospjeli sa Istoka i bili su pogani, slijedili su najsjajniju zvijezdu sa nebeskog svoda kako bi upoznali Spasitelja u obličju siromašnog novorođenčeta.
Isus, koji nema svečanog ruha, koji umjesto na mekanim poplunima, još nejače, leži na tvrdoj slami, i čiji sluge ne iznose obilje hrane na zlatnim pliticama je Božji Sin kojemu u pohode mudraci nisu došli zbog sebe, već da svijetu svrate pozornost na novorođenog Kralja kojega i oni sami navještaju.
Mudraci, kako ih mi zovemo, ili u originalu magoi (magi), po današnjim bi pojmovima vjerojatno bili neki znanstvenici, u ondašnjem vremenu obuhvaćali su svu znanost onog svijeta među kojom je bilo zvjezdoznanstvo iz kojeg su iščitavali različite promjene i stanja na zmlji… eto, i tu simbolike za sva vremena koja govori da znanost pada ničice pa čak i prestaje kada se „sudari“ sa vjerom, jer ona se ne može dokazati, a tako je snažna i djelotvorna.
Mudraci su na dar Isusu donijeli, za tadašnje vrijeme, tri najskupocjenija dara, tamjan, zlato i smirnu.
Mage s Istoka, o kojima govori sv. Matej, ne spominjući im ni imena ni broja, kasnija je predaja pretvorila u kraljeve davši im imena: Gašpar, Melhior i Baltazar. Oko njih se stvorila legenda prema kojoj ih je pokrstio sv. Toma, apostol. Vjerojatno zato što je on od apostola prodro najdalje na istok, čak do Indije. Poslije smrti triju kraljeva njihove su relikvije bile odnesene u Carigrad, a odande u Milano, odakle su prenesene u Koeln.
Nad tim je relikvijama što se čuvaju u prekrasnoj škrinji podignuta je najveličanstvenija katedrala na njemačkom tlu koja je još i danas najveći ures grada Koelna.
Mudraci kojih se danas prisjećamo, bili su bogati, bili su učenjaci, ali bili su i što je najbitnije, pogani. Predstavnici svijeta koji nije vjerovao u jednog Boga, svijeta koji se klanjao životinjama, prirodnim pojavama, nebeskim tijelima... kao takvi, prvi su povjerovali da je ponizno djetešce iz štalice zapravo jedini Bog, jedini Kralj.
Njima nije bilo teško napustiti svoja dotadašnja uvjerenja i zvijezde i poći za jednom, najsjajnijom koja ih je odvela do Njega, i koja ih je nastavila i dalje voditi kroz život.
Kroz cijelu ljudsku povijest, a i danas, mnogo je onih koji od svog rođenja imaju iznad sebe zvijezdu, u sebi svijetlo koje svojim životom i odbijanjem, gase.
Ipak, i njih ponizno Djetešce sa tvrde slame zove da se vrate sa pogrešnog puta i podignu glavu te počnu pratiti najsjajniju zvijezdu nebeskog prostranstva.
Blagdan Bogojavljenja, ili Sveta tri kralja, povijesno je stariji od Božića jer su ga počeli slaviti kršćani Istoka kao Isusovo rođenje početkom III stoljeća. Pogani Antiohije slavili su u noći s 5. na 6. siječnja rođenje Eona, kojega su častili kao boga vremena i vječnosti, i tom zgodom obavljali ceremoniju s vodom iz Nila.
Zato je u najstarijim misnim tekstovima na ovaj blagdan spominjano i Isusovo krštenje te svadba u Kani.
Da potisnu pogansko praznovjerje, kršćani Aleksandrije nazvali su ovaj blagdan epifanijom - očitovanjem Boga.
U poklonu mudraca s Istoka Bog je Isusa očitovao kao sveopćeg Spasitelja Židova i svih ostalih naroda. Naš hrvatski naziv "Bogojavljenje" prenosi izvorni sadržaj ove svetkovine. Kršćani Rima preuzeli su je od Istočnjaka tokom druge polovice IV stoljeća i zadržali je na prvotnom datumu, dok su kršćani Istoka preuzeli od Rima blagdan Božića i uveli ga na dan kad su ga slavili zapadni kršćani. Tako u preuzimanju božićnih blagdana vidimo povezanost kršćana Istoka i Zapada.
Zato je Bogojavljenje i blagdan sveopće univerzalnosti spasenja u Kristu, univerzalnosti koja ne razlikuje pogane od vjernika, već naglašava kako se samo obraćenjem možemo spasiti. I jedni i drugi.
Zato se danas Crkva sa svim svojim članovima, možda više nego ikad mora truditi da ostane jasna vodilja i privlačno sredstvo spasenja, a svaki istinski vjernik napose, da bude svjetlo i primjer onima koji još uvijek ne znaju da je put do Krista jedini ispravni put za vječni život
aNGELAAngela iz Foligna

Angela iz Foligna, ili kako je kod nas općeprihvaćena, Anđela Folinjska velika je mističarka Crkve, jedna od onih koji su na poseban način bile sjedinjene sa svojim Spasiteljem.
Iako je još uvijek na glasu blaženice, već nakon smrti počeli su je štovati kao sveticu, što nije ni čudno zbog velikog Božjeg zahvata učinjenog u njezinoj osobi.
Naime, blažena Angela iz Foligne, rođena je u bogatoj talijanskoj obitelji 1248.
Udala se vrlo mlada, te je kao mlada žena svoj svjetovni život podredila modi življenja ondašnjeg vremena. U braku je rodila više djece.
Jednom prilikom upada u teški grijeh kojega se zbog stida ustručava ispovjediti, te tako obavivši nevaljanu ispovijed pristupa svetoj pričesti.
Nakon počinjena svetogrđa, savjest je još više muči, te na idućoj ispovijedi priznaje i taj grijeh, no ne izvrši pokoru koju je smatrala pretjeranom.
Tada joj se u snu ukaže Spasitelj koji joj kazuje da će mnogo trpjeti zbog svojih grijeha.
Potresena snom, odlučuje obaviti temeljitu životnu ispovijed, nakon čega potpuno mijenja svoj život započinjući živjeti što savršenije.
Svoju djecu tako, odgaja u kršćanskom duhu, a nakon muževe smrti odlazi u Asiz gdje je primljena u Treći franjevački red. Tamo provodi život u pokori i odricanju.
Čak je osnovala zajednicu trećoredica s jednostavnim zavjetima koje su se posvećivale djelima kršćanske ljubavi.
Život ove svetice, po mnogočemu može nam poslužiti kao primjer.
Danas je na svijetu toliko ljudi koji misle da za njih više nema nade, i da su previše „zaglibili“ da bi se izvukli na svjetlo te zbog toga svoj život nastavljaju provoditi u životarenju i besmislu. S druge strane primjer ove Crkvene mističarke pokazuje nam važnost i dubinu sakramenata svete Ispovijedi i Pričesti, te da nijedan grijeh pred Bogom ne može ostati skriven.
Anđela Folinjska, možda nema zatamnjeno ime u katoličkom kalendaru, no svojim životom svakako nas poziva da se već danas odreknemo svojih prijašnjih loših životnih navika, svojih loših djela i grijeha, te se zaogrnemo plaštem svjetlosti te krenemo u novi život u susret Spasitelju.

Više članaka...

Stranica 9 od 12

9

Site Login