Mladi

Sveti Bazilije Veliki
 
bAZILIJESveti Bazilije Veliki otac je i utemeljitelj kršćanskog redovništva na istoku. U njegovo pravilo o redovničkom životu ugledali su se kasnije svi veliki utemeljitelji redova. On je bio duboka redovnička duša koja je znala da bez molitve i pobožnih vježbi ne može biti redovničkog života.
Njegova pisana djela puna su onoga što može unapređivati pravi redovnički život, ali i otkrivaju šaljivu dosjetljivu osobu koja je ipak u trenucima borbe za pravovjerje pokazala svoju vjersku i duhovnu čvrstoću. U svojim Asketskim govorima daje odlične duhovne savjete kojima se još i danas može hraniti vjernička duša. Navest ćemo samo jedan: "Kad već završi dan i svaki kako tjelesni tako duševni posao, pravo je da si svatko prije počinka u svome srcu ispita savjest."
Sv. Bazilije spada u četiri najveća istočna oca, a rođen je u Kapadociji (današnja Turska) kao jedno od desetero djece u posebnoj kršćanskoj obitelji; njegiva baka, oba roditelja i tri rođaka, svi su bili predodređeni za svetost.
Nakon studija u Konstantinopolu i Ateni gdje se sprijateljio sa Grgurom Nazijanskim, posvuda putuje, u Palestinu, Egioat, Siriju i Mezopotamiju. Na svojim putovanjima proučavao je religijski život, nakon čega donosi životnu odluku – postati pustinjak u Kapadociji. Bazilijevom životu kontemplacije i propovijedanja pridružuje se i njegov brat.
Svetui Bazilije uspostavio je prvi samostan u Maloj Aziji potičući bratstvo teškog tjelesnog rada, dobrotvornog rada i ustaljenog reda, sustav za koji je vjerovao da bolje služi Bogu i njegovim vjernicima nego potpuno samotnjački asketizam.
Njegovo pravilo, nepromijenjeno, još i danas slijede redovnici u Pravoslavnoj crkvi i predstavlja temelj njemu posvećenih redova.
Tijekom Bazilijeva života, Crkvi je prijetio raskol koji je uzrokovalo Arijevo učenje[1] koje je nijekalo božanstvo Isusa Krista. Snažne aktivnosti arijanskog cara Valenta protiv tradicionalizma, vratilo je Bazilija u Cezareju da zaštiti svoju zajednicu od napada. Valent se previše bojao Bazilijeva ugleda pa se povukao iz Cezareje te je započeo arijanizam promicati drugdje.
Bazilije je svakodnevno propovijedao, pisao brojne tekstove o vjeri koji su ostali u upotrebi u Pravoslavnoj crkvi. Gradio je bolnice i pučke kuhinje gdje su njegovi monasi
posluživali siromašne. No bojeći se slabljenja vjere na Istoku, pojačao je svoje propovijedanje ističući vjerovanja Crkve. Njegove su se pouke prenosile svugdje.
378. godine umire car Valent, a njegov nećak Gracijan, koji ga nasljeđuje, suzbija arijanizam. Godinu dana nakon, 379. umire i Bazilije, sa olakšanjem da će sa novim carom na vlasti, ipak pobijediti pravovjerje.
Sveti Bazilije danas je svetac zaštitnik Rusije i pravoslavnih redovnika, slavi se 2. siječnja. Zbog snažne obrane vjere ovaj crkveni naučitelj i svetac važna je ličnost kada se govori o uspostavljanju monaških pravila posvećenih dobrotvornom radu i siromaštvu.
Sveti Grgur Nazijanski

GrgurUz sv. Atanazija, sv. Ivana Zlatoustog, sv. Bazilija i sveti Grgur Nazijanski ubraja se među četiri najveća istočna oca. Kako su on i sveti Bazilije za vrijeme zemaljskog života bili nerazdvojni prijatelji, tako ih je i Crkva odlučila zajedno slaviti 2. siječnja.
Kao i svetog Bazilija, i svetog Grgura je krasio nepokolebljiv i milosrdan božanski duh zajedno sa svjetlom Božje nauke.
Sveti Grgur rođen je 329. godine u Arinazusu u današnjoj Turskoj kao sin bogatih roditelja, Grgura nazijanskog biskupa i njegove žene None. Polazio je glasovitu teološku školu u Cezareji, a svoje studiranje je nastavio u Aleksandriji te zatim na sveučilištu u Ateni gdje je obnovio mladenačko prijateljstvo sa Svetim Bazilijem Velikm.
Dvojica prijatelja, zajednički su odlučili živjeti kontemplativnim životom, a kada je Bazilije uredio utočište u Pontu, današnjoj Turskoj, Grgur mu se pridružio te su zajedno napisali Monaška pravila.
Nakon dvije godine kontemplativnog života, Grgur se vratio u Nazijanz. Njegov otac, stari biskup, nije podržavao sinov način života, te ga je prisilio da se zaredi za svećenika.
No, ni njegov prijatelj, Bazilije nije popuštao. Bazilije je naime, tada već bio nadbiskup u Cezareji, te je posvetio Grgura kao biskupa u Sasimu, najvjerojatnije kako bi zadržao svoj utjecaj u tom spornom području.
Međutim, kako je to područje bilo neprijateljsko pogranično područje, Grgur se malo zadržao. Cijela ta situacija, dovela je do prepirke između dvojice nerazdvojnih prijatelja nakon čega se njihovo prijateljstvo više nikad nije oporavilo.
Nakon smrti svojih roditelja, Grgur, kojeg poziv za kontemplativnim životom nije napuštao, nakratko bježi su samostan u Seleucia.
Pet godina kasnije, 379. godine, Grgur je dobio poziv da pomogne kršćanskoj zajednici u Carigradu u borbi za pravovjerje. Crkveni dužnosnici, uvjereni u veliki govornički dar koji je Grgur imao, smatrali su da je baš on najbolji u raspravama sa arijanizmom.
U Carigradu je naime, hereza bila toliko zastupljena da više nije bilo nijedne aktivne pravovjerne crkve, a Grgur je bio prisiljen koristiti svoju kuću za održavanje sastanaka.
Tu je održao pet propovijedi o Svetim Trojstvu, te su ta učenja pomogla da se pravovjerje potvrdi na Prvom koncilu u Carigradu 381.godine.
Iako je svojim govorničkim umijećem te ostalim darovima Duha, vođen svojim Božjim posvećenjem, uspješno vodio bitku protiv krivovjerja u Carigradu, nažalost, jadna ljudska zavist nekih pravovjernih biskupa, tjera ga da odstupi sa svoje biskupske stolice te preuzme malu biskupiju u svom rodnom Nazianzu gdje nasljeđuje svog oca. Grgurovi kolege biskupi, okrivljavali su ga naime, da se sam narinuo za biskupa.
Grgur je svoje posljednje dane proveo u Nazijanzu i utočištu. Sačuvana su njegova mnoga pisma, autobiografija kao i nekoliko vjerskih pjesama.
U svojim Govorima ocrtava pravi lik svećenika, život monaha, obrađuje ljubav prema siromasima, kontemplaciji, kreposti stidljivosti i djevičanstvu, a slični su i motivi njegovih pjesama, djevičanstvo, taština svijeta...
Nakon njegove smrti, relikvije svetog Grgura, prenijete su u Carigrad i kasnije u Rim.
Pobožna legenda puna znakovitosti pripovijeda kako su se Grguru u snu prikazale dvije lijepe djevice: čistoća i mudrost i ponudile mu zaruke. On se u stvari s njima i zaručio, ljubio ih i ostao im vjeran do konca života. Čistoća srca omogućivala mu je da sve više ulazi u tajne Bogom objavljene nauke.


[1] Arije je bio pripadnik jedne teološke škole u Antiohiji. On uči da Krist nije pravi Bog. Od Boga se razlikuje u biti, nije vječan, svemoćan, suveren. Za Arija Krist je stvoreno biće. Možda je na Arijevu nauku imao utjecaja gnosticizam, koji je učio da je tijelo zlo. Tako je bio problem prihvatiti Božije utjelovljenje (ovaj problem vidimo i u Prvoj Ivanovoj poslanici). Tako je Arije Isusa spustio na nivo stvorenja, ali je dozvolio da Ga se naziva Bog.

Uskoro su, na sinodi u Aleksandriji (318. god.), egipatski i libijski starješine izopćili Arija i još nekoliko propovjednika. Time problem nije riješen, jer je Arije nastavio djelovanje. Zbog ozbiljnosti problema koji su nastali, Konstantin saziva Prvi Nicejski sabor 325. god. Ovom saboru je je sudjelovalo oko 300 crkvenih starješina iz cijelog kršćanskog svijeta. Nakon dugih i žestokih rasprava doneseno je i prihvaćeno tzv. nicejsko vjerovanje. Arije i njegove pristaše su izopćeni i prognani. Naređeno je da se njihovi spisi spale.

iME-iSUSOVOPRESVETO IME ISUSOVO

Svijet u kojemu danas živimo podsjeća na bolesnog čovjeka koji u svom ozdravljenju ide od doktora do doktora, pa kad mu ni on ne pomogne, ide različitim travarima, iscjeliteljima. I taman kada pomisli, evo sunca, nad život mu se opet nadvije kišni oblak. U svoj toj muci, ime Božje zazove jedino kada Ga okrivljuje za svoje stanje. Tada Ga opsuje i vrati se svojoj boli, kao da mu je ona utočište od ispravnog. Tek u suton svog života, kada ona nutarnja bol prestane prejaka, sjeti se da je ime koje je psovao jedino Ime čiji ga zaziv može spasiti.
Svijet u kojemu živimo, i u koji i ove godine koračamo, svijet je racionalizacije kojim upravljaju ili hladne činjenice ili zle manipulacije, svijet u kojemu živimo već dugo vremena kada je riječ o duhovnosti, šepa. Stalno nam se nude novi programi, nove gospodarske mjere, novi i skuplji lijekovi, preko medija nas bombardiraju neki novi „spasitelji“ koji imaju plan ili koji će svojom energijom promijeniti život malom čovjeku. U svoj toj priči ime Isusovo stalno se obezvrjeđuje, On se ne prihvaća ili se prihvaća tek kao neka povijesna ličnost koja je, eto, imala neki osjećaj za socijalnu pravednost. Slijedeći tu „logiku“ mogli bi se našaliti, pa Ga čak strpati i u neku stranku. No za Isusa, to znamo, stranke i sve podjele kojima ljudi pripadaju, pa bili oni bogati ili siromašni, zdravi ili bolesni, ne zanimaju. Njega zanima čovjek, i cijelu povijest je među nama, strpljivo čekajući trenutak kada će samo naša slobodna volja pustiti glas i zazvati Njegovo presveto Ime. Dok ga mi ne poželimo imati u svom srcu, on neće biti nasrtljiv i neće pokušavati osvojiti nas na silu. Njegovo milosrđe je toliko da nas uvijek čeka i navodi, pa čak i onda kada mu potpuno okrenemo leđa.
Kao i svake godine, kao blagoslov na predstojećih 12 mjeseci, 3.siječnja stoji blagdan Imena Isusova. Imena čiji je nositelj sam Bog, Spasitelj i Otkupitelj. Ljudi su kroz cijelu povijest, ponekad se čak doima, ili je to samo uljepšavanje minulih vremena, više štovali ovaj blagdan, i moć Njegova Imena nego li to danas čine.
Presveto Ime Isusovo, u liturgijskim slavljima počelo se osobito štovati od 14. stoljeća, a ponajprije u Franjevačkom redu, slavi se od 1530. godine.
Štovanje Presvetog Imena Isusova, potaknuo je sv. Bernard iz Clairvauxa, a najveći promicatelji bili su sv. Bernardin Sijenski i sv. Ivan Kapistran.
Nosili su sa sobom kopiju monograma[1] Presvetog Imena Isusova po talijanskim selima. Blagoslivljali su bolesne, događala su se čuda, ljudi su se klanjali pred znakom Presvetog Imena Isusova. Zbog toga, je pokrenut postupak protiv sv. Bernardina pred sudištem pape Martina V.
Sv. Ivan Kapistan uspio je ne samo obraniti sv. Bernardina, već je papa Martin V. odobrio i pomogao u procesiji s drvenom pločicom s Presvetim Imenom Isusovim, koja se čuva u bazilici Santa Maria u Aracoeli u Rimu.

Blagdan Imena Isusova uvršten je 1721. u glavni kalendar Katoličke Crkve. Reformom pape Pia X. slavi se 3. siječnja.
Monogram Presvetog Imena Isusova
Štovanju imena Isusova Bernard je prvi dao posebno značenje , izloživši ga javno s monogramom IHS. Od njegova vremena taj se znak nalazi često uklesan u kamenu, na kućnim vratima itd. Mnogi ta monogram tumače kao kraticu latinskog „Jesus hominum Salvator – Isus Spasitelj ljudi„ No to su tri početna slova grčkoga (Jesus Xristos Soter – Isus Krist Spasitelj.
Bernardinov monogram Imena Isusova čuva se danas u mjestu Fiesole. Bernardinov subrat i suvremenik Ivan Kapistran - zaštitnik Iloka ( umro 1456.) dao je da se taj monogram stavi na ratne zastave, s kojima su bitci kod Beograda izvojevali pobjedu. Ignacije Lojolski uzima Bernardinov monogram kao grb svoje Družbe Isusove s geslom „in nomine Jesu – U Ime Isusovo“.
I naposljetku, početak ovog teksta započet je kritikom vremena u kojemu živimo, kraj neće biti takav. Kada se sve zbroji i oduzme, zaključak je da su ovo vremena kušnji. S time na umu, potrudimo se da u kušnji ostanemo čvrsti i da izađemo iz nje kao novi ljudi, puni pouzdanja. Stoga, evo nam prilike da ovog trećeg siječnja dobijemo jednu naviku, zazovimo Presveto Ime Isusovo, i On će se sigurno u našim slomljenim, napaćenim i često hladnim srcima nanovo roditi.
Pravom radošću smatrajte braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću (Jak 1,2)
 
MOLITVA U IME ISUSOVO
U ime Isusovo uzimam vlast i vežem sve sile i snage u zraku, na zemlji, u vodi, u podzemlju, na onom svijetu, u prirodi i u vatri...
Ti si Gospodin nad svim svemirom, dajem ti slavu u ime tvoga stvorenja. U tvoje ime vežem sve demonske sile koje su došle protiv nas i naših obitelji i stavljam sve nas pod zaštitu tvoje dragocjene krvi koja je prolivena za nas na križu.
Marijo, naša Majko, tražimo tvoju zaštitu i zagovor s Presvetim Srcem Isusovim za sve naše obitelji. Zaogrni nas svojim plaštem ljubavi da se prestraši neprijatelj.
Sveti Mihovile, i naš anđele čuvaru, dođite i branite nas i naše obitelji u borbi protiv svega zla što obilazi svijetom.
U ime Isusovo, zapovijedam svim silama i snagama zla da odstupe istog časa od nas, od naših domova i naše zemlje. A mi ti zahvaljujemo, Gospodine Isuse, jer si vjeran Bog i osjećaš s nama.
Amen!


[1] Monogram ( grč. Monogrammos
Ime nekog čovjeka ili kratka formula napisana tako da su sva slova među sobom povezana u jedinstven znak, bez logičnog poretka, tako da više slova koristi istu crtu. Neka su slova manja , druga veća neka su napisana ispravno , neka naopako , neka su jedva prepoznatljiva. Za temelj monograma obično se uzima slovo iz imena koje ima najviše vertikalnih linija :
M, T, H itd. Monogrami se vrlo rado koriste u srednjem vijeku , a nalazimo ih uklesane ili urezane u drvu. Kasnije prelaze i u rukopise , gdje se zadržavaju sve do kasnog srednjeg vijeka. Monogrami u kamenu i štukaturama česti su i u doba renesanse i baroka.

sveta obitelj

SAveta-ObiteljSveta Obitelj – uzor kršćanskim obiteljima

Isus i njegovi zemaljski roditelji, Josip i Marija, najčišća su i najsložnija obitelj, čija svetost, nama običnim ljudima, može poslužiti kao ideal savršenstva, ali savršenstva čiji dionik može postati svaka ovozemaljska obitelj koja odluči živjeti u Duhu.
Josip i Marija bili su materijalno siromašni ljudi, ali i ponizni roditelji ispunjeni bogatstvom ljubavi. Odgajali su svoga sina u židovskoj vjeri i Isus je, slijedeći oca Josipa, izučio za tesara.
Živjeli su skromno i tiho, osluškujući Božji glas koji je progovarao kroz njihova malog sina, Kralja Božjeg.
U prvih 16 stihova svoga evanđelja, Matej otkriva direktnu liniju porijekla od izraelskog kralja Davida do Josipa i Isusa. Redoslijed Isusovih predaka od iznimne je važnosti kako bi se ispunilo židovsko proročanstvo da će Mesija doći iz Davidove loze.
Ova kraljevska povezanost pripisana je i mariji, no podrijetlo njezinih roditelja, Ane i Joakima, ne spominje se nigdje u Bibliji, već pojedinosti o njihovim životima dolaze samo iz apokrifnih izvora.
O rođenju Isusa, neki više, neki manje, ali znaju svi Kršćani, pa čak i oni ne kršćani do kojih je na razne načine došla radosna vijest. Priča o rođenju Božjeg sina, Kralja nebeskog koji je rođen u štalici, položen u jasle umjesto kolijevku, dokaz je poniznosti i Božje veličine, Boga koji je na svijet došao kao sluga da se proslavi, ne u svojim dvorima, i raskošnim haljama i gozbama, već u našim srcima. I nekršćanima, priča o Isusovu rođenju može poslužiti kao simbolika onoga što je bitno u životu, a to je čista duša i toplina obitelji.
Isus je rođen u Betlehemu jer je Josip tamo morao stići na popis stanovništva koje su vršile rimske vlasti. U Betlehemu, tesara Josipa i njegovu trudnu ženu Mariju nitko nije htio primiti u svoju kuću te im pomoći. No Bog im na put stavlja jednog ljubaznog gostioničara koji im je mogao ponuditi tek štalicu u kojoj će se mlada žena moći odmoriti pored krave i magarca. No, Bog je odabrao da se upravo tu rodi.
U posjet mladom kralju stigli su pastiri koji su poslušali anđela koji je rekao da posjete novog Mesiju, a kao putokaz do Njega, Bog je na nebu upalio najsjajniju zvijezdu.
U posjetu Isusu stigla su i tri maga, ili tri mudraca koji su na putu do štalice čitali znakove i upozorenja koji su im govorili gdje će pronaći novog „kralja židovskog“. Donijeli su mu skupocjene darove, mirise, zlato i tamjan.
Nakon Kristova rođenja, otpočeo je Njegov sveti život, život veličine Božje i progonstva.
Tako je odmah nakon rođenja, Josip saznao da kralj Herod uplašen viješću da je rođen novi kralj, odlučio pobiti svu mušku djecu mlađu od dvije godine. Svoju zamisao i surovu prijetnju, Herod je i ostvario, no među nevinom dječicom ( spomen na te male ubijene duše obilježava se 28.12.) nije bio Isus.
Sveta Obitelj pred okrutnim kraljem pobjegla je u Egipat.
Radost koja je ispunjavala Josipovo i Marijino srce zbog onoga što je Bog Djevici Mariji preko anđela Gabrijela navijestio pratila je Obitelj kroz njihov život, no neizbježan je bio i strah za vlastito dijete. Tako su Josip i Marija bili kao i svi roditelji bili užasnuti kada su otkrili da na dan njihova povratka sa godišnjeg puta u Jeruzalem za Pashu, 12 godišnji Isus nije među obiteljskom skupinom.
Josip i Marija istog su se trena vratili u Jeruzalem  i nakon tri dana potrage pronašli Ga u Hramu među učenim ljudima i rabinima kako sluša predavanje ali i postavlja pitanja na koja su ovi učenjaci teško odgovarali, ne znajući da im pitanja postavlja nitko drugi doli sam Sin Božji.
Nakon što su Ga pronašli, Isus svoju preplašenu majku pita zašto se brinula kada zna da On mora „biti u Očevoj kući“.
Do početka javnog djelovanja i okupljanja Dvanaestorice, naš Spasitelj je tako živio skromno sa svojim ovozemaljskim roditeljima.
Kada je Isus otpočeo provoditi svoje Božansko poslanje na ovom svijetu, samo možemo pretpostaviti ponos i ljubav koje su Marija i Josip tada osjećali, gledajući kako njihov sin jedinac, dijete koje je Djevica Marija 9 mjeseci nosila podno srca sada obraća pogane, čini čudesa, približava Kraljevstvo Božje napaćenoj ali i često okrutnoj zemlji.
Iz Evanđelja po Ivanu čitamo da je Blaženu Djevicu pratila njezina sestra Marija Kleofina tijekom njezina bdijenja podno križa. Dok je Isus, još u svojem ljudskom obličju, visio sa križa, tražio je od svog milog učenika, apostola Ivana da se pobrine za njegovu majku.
To ukazuje da Ona nije imala drugih sinova ili muža koji će se brinuti o njoj nakon Isusove zemaljske smrti.
Prema predaji, Marija je postala Ivanova zamjenska majka i putovala je sa njim na njegovom misionarskom djelovanju u stranim zemljama gdje je Ivan propovijedao Božju riječ.
Na kraju, o životu Svete Obitelji, a onačinu življenja, navikama i običajima, koje su njegovali, malo se zna, no pored njihova poslanja na ovom svijetu, koje ima je odredio Bog, ovi faktori nisu ni bitni.
Jedno znamo, a to je da je ova Obitelj, kako je već rečeno na početku, uzor svetosti koju bi trebala, barem pokušati slijediti svaka kršćanska obitelj.
iVAN-nINASveti Ivan - apostol i evanđelist kojemu je Isus povjerio svoju majku

Učenik kojega je Isus volio i povjerio mu svoju majku nakon Njegove ovozemaljske smrti.
Smatra se da je autor četvrtog Evanđelja, triju poslanica i Knjige Otkrivenja.
Ivan i Jakov stariji bila su dva brata žestoke prirode, Zebedejevi sinovi. Obojica su ostavili svoje ribarske mreže i zamijenili ih naukom Spasitelja.
Ivan je bio učenik Ivana Krstitelja, te je zajedno sa Andrijom prvi pošao za Isusom Kristom.
„(Iv. 1,35)...  35Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. 36Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: "Evo Jaganjca Božjega!" 37Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. 38Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: "Što tražite?" Oni mu rekoše: "Rabbi" - što znači: "Učitelju - gdje stanuješ?" 39Reče im: "Dođite i vidjet ćete." Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura...“
 
Ivana je njegov zanos, često mogao gurnuti u nepromišljene i odvažne pokušaje, no Isusovo povjerenje u njega bilo je očito, pogotovo prilikom raspeća.
Suočen sa smrću, Isus je ostavio svoju majku Blaženu Djevicu Mariju, na brigu Ivanu, radije nego bilo kome drugome.
 
... (Mt 27,55-56; Mk 15,40-41; Lk 23,49)
    25Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. 26Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: "Ženo! Evo ti sina!" Zatim reče učeniku: "Evo ti majke!" 27I od toga časa uze je učenik k sebi.“
Vjerovanje da je Ivan bio omiljeni učenik potvrđuju i činjenice iz njegova života.
Bio je sa Isusom pri izvođenju čuda sa kruhom i ribom.
Sa Petrom i Jakovom bio je svjedokom preobraženja i bio je uz Isusa tijekom njegove agonije u Gestemanskom vrtu.
Ivan je bio smješten desno od Isusa Krista na Posljednjoj večeri i bio je jedini učenik koji nije napusti Isusa tijekom užasa raspeća. Nastavio je bdijeti uz Isusove noge na križu i zatim nije nimalo oklijevao prihvaćajući Isusovo uskrsnuće od mrtvih.
Nakon uzašašća, Ivan je radio sa svetim Petrom organizirajući ranokršćansku Crkvu. Nakon nekoliko godina bio je prognan na grčki otok Patmos.
Sveti Ivan jedan je od najvećih kršćanskih evanđelista, a smatra se da je umro u dubokoj starosti u Efezu u Turskoj.
 
sTJEPAN---n-INAPrvi kršćanski mučenik – sveti Stjepan

Sveti Stjepan prvi je kršćanski mučenik koji je okrutno nasmrt kamenovan u Jeruzalemu zbog svojih uvjerenja.
Prvi mučenik u povijesti Kršćanstva zapravo je bio učeni Židov, te jedan od sedmorice prvih đakona. Nakon svoga zaređenja, Stjepan je preuzeo kontrolu nad davanjem milodara starijim udovicama u njegovoj zajednici.
Kada je počeo sa propovijedanjem, često je znao kritizirati pojedine aspekte židovskog  Mojsijeva zakona.
Nakon što je jednom prilikom iznio nekoliko naročito neprijateljskih tvrdnji po Židove, slušatelji su se jako uvrijedili. Stjepan ih je optužio da se opiru istinskom duhu te da su odgovorni za Isusovu smrt.
Židovske starješine, razljućene Stjepanovim riječima, ali i njegovom ugledu u narodu najprije uhitili i doveli pred svoje Veliko vijeće. Optuživali su ga da je govorio bogohulne riječi protiv Mojsija i Boga.
Stjepan se brani, no to je vijećnike još više razljutilo te zajedno sa svjetinom, odvode ovog sveca izvan grada te ga pogubljuju kamenovanjem uz pristanak rimskog Židova Savla.
Savao, veliki kršćanski progonitelj kasnije se obraća te postaje Pavao, veliki kršćanski vođa.
Podaci o radu i mučeništvu svetog Stjepana nalaze se u novozavjetnoj knjizi Djela apostolska.
Mi ćemo iznijeti samo onaj dio vezan za mučeništvo.
„(Dj 6,8)...8Stjepan je pun milosti i snage činio velika čudesa i znamenja u narodu. 9Nato se digoše neki iz takozvane sinagoge Slobodnjaka, Cirenaca, Aleksandrinaca te onih iz Cilicije i Azije pa počeše raspravljati sa Stjepanom, 10ali nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio.
    11Onda podmetnuše neke ljude koji rekoše: "Čuli smo ga govoriti pogrdne riječi protiv Mojsija i Boga." 12Podjare i narod, starješine i pismoznance pa priđu, zgrabe ga i odvuku u Vijeće. 13Ondje namjestiše lažne svjedoke koji rekoše: "Ovaj čovjek neprestance govori protiv svetog Mjesta i Zakona. 14Čuli smo ga doista govoriti: 'Isus Nazarećanin razvalit će ovo Mjesto i izmijeniti običaje koje nam predade Mojsije'." 15A svi koji su sjedili u Vijeću upriješe pogled u Stjepana te opaziše - lice mu kao u anđela.
... Veliki svećenik upita: "Je li to tako?" 2Stjepan odgovori: (Dj. 7,1)... 30"Nakon četrdeset godina ukaza mu se Anđeo u pustinji brda Sinaja u rasplamtjeloj vatri jednoga grma. 31Opazivši to, zadivi se Mojsije viđenju. Dok je prilazio da bolje promotri, eto glasa Gospodnjega: 32Ja sam Bog Otaca tvojih, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. Sav preplašen, Mojsije se ne usudi pogledati. 33A Gospodin će mu: Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš, sveto je tlo. 34Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i uzdisaj mu čuo pa siđoh izbaviti ga. I sad hajde! Šaljem te u Egipat!"
    35"Toga Mojsija - kojega su se odrekli rekavši: Tko te postavi glavarom i sucem? - toga im Bog kao glavara i otkupitelja posla po Anđelu koji mu se ukaza u grmu. 36On ih izvede učinivši čudesa i znamenja u zemlji egipatskoj, u Crvenome moru i u pustinji kroz četrdeset godina. 37To je onaj Mojsije koji reče sinovima Izraelovim: Proroka poput mene od vaše braće podići će vam Bog. 38To je onaj koji za skupa u pustinji bijaše između Anđela što mu govoraše na brdu Sinaju i otaca naših; onaj koji je primio riječi životne da ih nama preda. 39Njemu se ne htjedoše pokoriti oci naši, nego ga odbiše i u srcima se svojima vratiše u Egipat 40rekavši Aronu: 'Napravi nam bogove koji će ići pred nama! Ta ne znamo što se dogodi s tim Mojsijem koji nas izvede iz zemlje egipatske.' 41Tele načiniše u dane one, prinesoše žrtvu tom kumiru i veseljahu se djelima ruku svojih...
   ... 44"Oci naši imahu u pustinji Šator svjedočanstva kako odredi Onaj koji reče Mojsiju da se on načini po praliku koji je vidio. 45Taj su Šator preuzeli oci naši i pod Jošuom ga unijeli u posjed s kojega Bog pred licem njihovim rastjera narode. Tako bijaše sve do dana Davida, 46koji je našao milost pred Bogom te molio da nađe boravište Bogu Jakovljevu. 47Istom Salomon izgradi mu Dom. 48Ali Svevišnji u rukotvorinama ne prebiva, kao što veli prorok:
    49Nebesa su moje prijestolje,
        a zemlja podnožje nogama.
    Kakav dom da mi sagradite, govori Gospodin,
        i gdje da bude mjesto mog počinka?
    50Nije li ruka moja načinila sve to? 51Tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju,vi se uvijek opirete Duhu Svetomu: kako oci vaši tako i vi! 52Kojega od proroka nisu progonili oci vaši? I pobiše one koji su unaprijed navijestili dolazak Pravednika čiji ste vi sada izdajice i ubojice, 53vi koji po anđeoskim uredbama primiste Zakon, ali ga se niste držali."
    54Kad su to čuli, uskipješe u srcima i počeše škripati zubima na njega. 55Ali on, pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i ugleda slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu 56pa reče: "Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu." 57Vičući iza glasa, oni zatisnuše uši i navališe jednodušno na njega. 58Izbaciše ga iz grada pa ga kamenovahu. Svjedoci odložiše haljine do nogu mladića koji se zvao Savao. 59I dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: "Gospodine Isuse, primi duh moj!" 60Onda se baci na koljena i povika iza glasa: "Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!" Kada to reče, usnu.
Dj 8.
Savao je pristao da se Stjepan smakne.

Više članaka...

Stranica 10 od 12

10

Site Login