Mladi

SVETI ANDRIJA

Sveti Andrija – prvi apostol i ekumenist

Sveti Andrija jedaNDRIJA-SVan je od dvanaestorice Isusovih apostola i brat je Šimuna Petra. Sa svojim bratom, prije apostolskog poziva, bio je jedan od ribara na Genezaretskom jezeru u Kafarnaumu, kamo obojica dođoše iz rodne Betsaide.
Skromni ribar Andrija bio je i prvi koji je od dvanaestorice pošao za Isusom ostavivši stari život iza sebe, zato je i nosio naziv prvopozvani, a uz njega je bio i sveti Ivan Evanđelist.
I Andrija i Ivan bili su pošteni i marljivi ljudi koji su osjećali da žele nešto više od života, ne mislivši pritom na slavu i bogatstvo, oni su težili za bogatstvom duše. Zato su i prije polaska za Isusom bili učenici Ivana Krstitelja koji je navještavao dolazak Mesije.
Zbog svog svetačkog srca i riječi koje su upijali od Svetog Ivana Krstitelja, lako su odlučili što učiniti kada je Isus na rijeci Jordanu upro prstom u njega i pozvao ih obojicu da uzmu svoj križ i slijede Spasitelja. I Andrija i Ivan u jednostavnosti svog srca odbaciše sve dotadašnje i prihvatiše Isusa, a Andrija ubrzo u apostolski zbor dovede i svog brata Šimuna zbog čega ga evanđelisti Matej i Luka u apostolskom zboru stavljaju odmah iza Šimuna Petra.
Sveto Pismo sv. Andriju spominje na još nekoliko mjesta, kod umnažanja kruhova i kad su stranci u Jeruzalemu htjeli vidjeti Isusa Krista.
Nakon silaska Duha Svetoga nad apostole, Sveto Pismo Andriju više ne spominje, no zato o njemu često pišu apokrifni spisi koje Crkva dakako ne uzima kao vjerodostojne (apokrifno –odnosi se na ranokršćanske spise biblijskog sadržaja koje Crkva ne priznaje ili ne ubraja u svetopisamski kanon).
Jedino ima neku vjerojatnost podatak da je Andrija propovijedao Evanđelje među  Skitima, u današnjoj južnoj Rusiji, o čemu govori otac crkvene povijesti Euzebije. Za Andrijinu mučeničku smrt na takozvanom Andrijinu križu u obliku slova X znamo jedino iz jednog spisa, zvana Passio, u kojem je opisano apostolovo mučeništvo.
Predaja veli da je bio raspet u Ahaji u gradu Patrasu, odakle su mu relikvije prenesene u Carigrad, a zatim u Amalfi u Italiju. Svečeva glava bila je god. 1462. prenesena u Rim, a vratio ju je natrag grčkim pravoslavnim vjernicima papa Pavao VI. Spominjemo kao naročito pouzdan povijesni podatak da se blagdan sv. Andrije slavio 30. studenoga već u doba sv. Grgura Nazianskoga, dakle, u drugoj polovici IV. stoljeća.
Andrija – Našli smo Mesiju
 
Andrija bijaše prvi učenik koji je Isusa nazvao svojim učiteljem, dotada je marljivo slušao Ivana Krstitelja čije je pouke zamijenio Isusovim.On bijaše veoma cijenjeni Ivanov učenik: u svjetlucanju svjetiljke tražio je istinu svjetla; i u njezinu nestalnom sjaju navikao se na puninu Kristova sjaja. Kada je došao Gospodin, po naumu Mudrosti sakriven, Ivan Krstitelj Ga je prepoznao te od učitelja postade odvažni glasnik Krista prisutna pred njim. Evo, govori on, Jaganjca Božjeg koji oduzima grijeh svijeta (Iv 1,29). Evo onoga koji oslobađa od smrti, evo onoga koji ruši grijeh. Ja sam poslan ne kao zaručnik, nego kao onaj koji ga prati. Ja sam došao kao sluga, a ne kao učitelj.
Duboko dirnut tim riječima Andrija polazi za Isusom, povevši sa sobom i Ivana Evanđelista. Obojica ostavljaju svoju ribarsku svjetiljku i polaze za svjetlom života. Tako je on prvi koji je Kristovom nauku otvorio vrata, prvi koji je prvi pokazao kako su zapovijedi Zakona bile ograničene na određeno vrijeme, stavivši točku na Mojsijev jezik. Ne zato što je htio obezvrijediti Mojsija, učitelja židovskog naroda, već jednostavno zato što je od glasnika više poštivao onoga koji ga je poslao. Andrija je prepoznao po Mojsijevom i Ivanovom proroštvu navještenog Spasitelja i zato olako uzima i svog brata Šimuna te ga dovodi u Isusov zbor što je i prvi Andrijin podvig. Našli smo Mesiju (Iv 1,41). Šimun, u kojemu Isus vidi glavu svojih učenika, u Isusu potpuno prepoznaje Krista i zbog te vjere dobiva ime Petar, stijena na koju će se oslanjati Crkva, u ono vrijeme kroz osobu sv.Petra a stoljećima poslije kroz njegove nasljednike, apostole naših dana, pape.
Crkvena godina svetaca u Rimskom misalu započinje blagdanom Svetoga Andrije, apostola, koji se slavi 30. studenoga, što je u neku ruku i povezano s onim nazivom što mu ga Isus odredi – prvopozvani, da i kao prvi stoji na početku crkvene godine svetaca, najbliži i prvoj nedjelji Adventa.
Kako je već pisano, Sveti Andrija se nakon silaska Duha nad Apostole više ne spominje u Svetom Pismu, a smatra se da je otišao navještavati Božju riječ među Skite, u današnju Rusiju. Odatle se vratio u Grčku, gdje je prema nekima, poginuo mučeničkom smrću u gradu Patrasu 60.-e godine. Pismo jednog svećenika iz Ahaje spominje kako je Sveti Andrija pozdravio križ na kojemu je razapet riječima: Oj zdravo križu, koji si posvećen Kristovim tijelom, na kome Njegovi udovi blistaju poput dragulja! Dolazim k tebi, primi me u radosti i trijumfu! O križu blagoslovljeni, tako žarko ljubljeni, tako dugo željeni!
Relikvije svetog Andrije čuvale su se dugo godina u Carigradu, a zatim su prenesene u talijanski grad Amalfi. Apostolova glava dugo se čuvala kao vrlo dragocjena relikvija u Rimu do 1462.godine, a onda ju je papa Pavao VI. Poklonio gradu Patrasu u kojemu je Sveti Andrija mučenički pogubljen, a odnio ju je svečano ekumenski kardinal Augustin Bea, u jesen 1964. godine. Tako apostol Andrija, koga Carigrad slavi kao svoga zaštitnika, nosi slavnu  ulogu zbližavanja istočne i zapadne Crkve.
kATARINA-2Sveta Katarina Aleksandrijska
sveta Kata, snijeg na vrata

Sveta Kata, snijeg na vrata – poznati je narodni izričaj koji nas najčešće, osim snijega, asocira i na čitanke prvog razreda osnovne i omiljenu pjesmicu o zimskim radostima. No, sv. Kata, odnosno Katarina Aleksandrijska koja se svake godine slavi 25.studenog što je i razlog povezivanja ove svetice sa otvaranjem „sezone zimskih radosti“ velika je katolička svetica čiji je život obilježilo mučeništvo.
Pretpostavlja se da je rođena 282.-e godine, a umrla mučeničkom smrću305. godine poslije Krista za vrijeme cara Dioklecijana čije je strašno progonstvo kršćana obilježilo sve rimske provincije.
Prema predaji, sveta Katarina je bila lijepa i mlada Egipćanka koju je osim ljepote krasila i predanost Kristu.
Za vrijeme njezinog života za upravitelja Aleksandrije car Dioklecijan postavio je Maksimina Daju, Rimljanina koji je ostao upamćen po neuspješnim vojnim operacijama ali i uspješnom progonu kršćana.
Predaja kaže da se ovaj upravitelj bezglavo zaljubio u lijepu djevicu Katarinu te je odlučio razvrgnuti svoj već sklopljeni brak te oženiti ovu buduću sveticu koja na to nije pristajala.
Predaja kaže da je Katarina u to vrijeme pozvana na jednu svečanost koja je između ostalog uključivala i pogansko žrtvovanje životinja, no zbog svoje vjere odbila je sudjelovati u tome. Upravitelj Daja, zaluđen Katarininom ljepotom, a vjerojatno privučen njezino svetom nepokolebljivošću, uporno je stoga tražio  načina kako da slomi njezin duh i prisvoji je k sebi.
Dosjetio se tako, okupiti 50 filozofa i mudraca koji su za zadaću dobili uvjeriti Katarinu kako Isus Krist ne može biti Bog jer je umro na križu. No, Katarina, ispunjena i vođena Duhom odlučno se suprotstavila svojim govorom te vrsnim poznavanjem filozofije i teologije te je pridobila na svoju stranu mudrace koji, rasvijetljeni milošću, prionuše uz kršćanstvo. U očima pogana dvostruko poraženi, zadobiše mučeničku krunu jer ih je Maksimin stavio na muke i pogubio.
Razjaren Katarininom pobjedom, upravitelj Daja se razbjesnio te je dao načiniti užasnu mučeničku spravu, kotač s bodežima koji je Katarinu trebao pogubiti strašnom smrću. No, djelovanjem Božje milosti, kotač se raspao.
Tada je Katarina odvedena izvan grada gdje joj je odrubljena glava te je tako pogubljena.
Prema predaji, anđeli su tijelo sv. Katarine prenijeli na Sinaj i ondje ga sahranili. Na tom mjestu podignut je kasnije slavni samostan Sv. Katarine koji postoji još i danas. Egipatski predsjednik Anvar El Sadat kraj tog je samostana 19. studenoga 1979. započeo gradnjom velikog religioznog središta za tri jednobožačke religije: kršćansku, židovsku i muslimansku, da to mjesto, gdje je Bog u Starom zavjetu Mojsiju predao 10 zapovijedi, bude mjestom molitve i klanjanja jedinome pravome Bogu.
Kao malo koja svetica, Katarina Aleksandrijska posebno je štovana kod kršćanskih umjetnika koji je u svojim djelima prikazuju kao kraljevnu, okrunjenu ružama, s palmom u ruci, uz strahovito mučilo kotača s bodežima, ili pak njezine zaruke s Kristom. Sveta Katarina doista i jest po svome svetačko čistom i djevičanskom životu te po svojoj predanosti kršćanskoj vjeri za koju je podnijela mučeničku smrt,  Kristova zaručnica.
Inače, ova se svetica ubraja se među 14 pomoćnika u nevolji. Da bi nam bilo jasnije, radi se o moćnim zagovornicima u raznim potrebama i teškim situacijama ( sveti Akacije, sveta Barbara, sveti Blaž, sveti Erazmo, sveti Cirijak, sveti Kristofor, sveti Dionizije sveti Egidije, sveti Eustahije, sveti Juraj, sveta Margareta, sveti Pantaleon, sveti Vid te naša sveta Katarina).
Sveta Kata, zaštitnica je djevojaka i djevica, učenika, učitelja, filozofa, književnika i knjižničara, odvjetnika i sveučilišta. Zaštitnica je i bolnica, poljskih plodova, pomoćnica pri bolestima svih vrsta, naročito oboljenja glave i jezika, pri nedostatku mlijeka majki dojilja, pri govornim poteškoćama, te pri potrazi za utopljenicima.
Lik svete Katarine simbol je čiste i istinske ljepote, ali ne one izvanjske iako ju je i ta krasila već one duševne, djevičanske koja ju je toliko oplemenila da je postala jedna od najvećih kršćanskih svetica.

Talenti – darovi ljubavi

 Doista, onomu koji ima dat će se još više, neka ima u izobilju, a od onog koji nema oduzet će se i ono što ima (Mt 25,14-30)

Često se čovjek zapita koje je njegovo poslanje u svijetu i je li baš i on, kako god se zvao, stvoren da bi nešto napravio. Mora li to nešto biti veliko, utjecajno, mora li pridonijeti svijetu i kako? Nebrojeno puta se čovjek razočara kada shvati da bi nešto mogao,  ne zna kako, a tek mali broj ljudi i sanja i ostvaruje.

Pa ipak, kojoj god kategoriji pripadali, rijetki susvjesni svih nezasluženih darova koje smo dobili od Onoga gore. Dobili smo ih kao nejaki i nesvjesni svijeta koji će te darove nastojati svim silama negativno iskoristiti ili potisnuti da negdje duboko zakopani umru sa lijenošću ili razočaranošću. Kroz prispodobu o talentima Isus nam govori o trojici sluga kojima njihov gospodar povjerava talente dok je on na putu. Dvojica sluga ulažu talente te ih umnogostručuju, dok treći sluga iz straha od gospodara, talente zakopava. Kada se gospodar vraća sa puta, nagrađuje sluge  koji su ispravno postupili dok slugu koji je talente zakopao kažnjava izbacivši ga s dvora tamo gdje je plač i škrgut zubi. Da bi razumjeli prispodobu, Isus koristi simboliku talenata, koji su u ono vrijeme u Izraelu bili novčana jedinica. A ondašnji ljudi imali su izgleda istu svijest kao i ovi moderni, kada je riječ o novcu. Naravno, nije Isus htio poručiti svijetu da mora imati novca i da taj novac mora umnožiti samo kako bi imao još na vlastitu korist i užitak. Talenti o kojima nam On govori ne siju raspadljivost već mudro uloženi približavaju nas Kraljevstvu Nebeskom.Talenti

Svatko od nas ima neke talenta, neki ih imaju i više, no pitanje je koliko smo svjesni tih talenata i koliko okolina utječe na tu svjesnost i razvijanje. Netko je talentiran poeziju, netko za matematiku. Netko pak lijepo slika, a netko je dobar sportaš, netko netko lijepo pjeva....netko pak ima dar jezika, netko dar  molitve... a nijedan od tih talenata nije usađen u čovjeka jer je imućan, jer ima dobre veze ili jer je član vladajuće stranke. Talenti kojima nas Otac nebeski dariva tu su iz čiste ljubavi i ničeg više. I štoviše, često izgleda da više talenata imaju oni koji imaju manje novce, ili se to samo čini jer ovi siromašniji „silom prilika“ moraju biti kreativniji pa kopaju duboko po sebi ne bi li pronašli način kako da se iskopaju iz teške situacije. Pa ipak, neovisno o tome koliko nam džepove ispunjavaju novčanice ili vjetar, ono što se skriva u džepovima duše ne smije ostati neiskorišteno. Kao kršćani, imamo zadatak otkriti svoje talente svijetu, ne kako bi se obogatili, već kako bi pomogli i olakšali bližnjemu. Jer to nam je i svrha. To bogatstvo ostaje vječno zapisano, ono se ne topi kao ovo zemaljsko.

A kada jednog dana, milijarde duša budu ponizno klečale pred Prijestoljem božanskim, svatko od nas dobit će svoj račun na kojemu će biti zbrojene sve sekunde naših života, sve naše misli, pokreti, rečenice, djela i samo o nama ovisi hoćemo li tada čuti:

„Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.'"

 N.Matić

Stranica 12 od 12

12
»
Kraj

Site Login