KRINKE

Home / Kateheza / Mladi / KRINKE
kRINKAU džumbusu krinki
Nekada je bilo u modi nositi krinoline, danas je pak totalno in nositi krinke. One ispisuju različita imena kao biljeg na svojim čelima. Nazivaju se tolerancijom, slobodom, pravom, otvorenošću, prihvaćanjem, istinom…i još nebrojenim imenicama koje krase ljudsku dušu.
A što se zapravo skriva iza tih maski, zaboravljaju i oni koji ih nose. Toliko su već prisutne na licima ljudi, da se počinje rađati osjećaj da maskenbal doba u kojemu živimo, nije ograničen na jednu paradu kroz grad.
Naprotiv, parade se održavaju svake godine u sve više gradova i oni kojima su već dosadile te igre privida i koji traže da se krinke napokon skinu, smatraju se zatucanim bićima ispranih mozgova. Politika, mediji, različiti moćnici, korporacije i banke najveći su propagatori ovog suvremenog skrivanja, iza čijeg bala ostaje siromaštvo duhom, ali i siromaštvo džepom, dok stvarni problemi ostaju kulturno zaobiđeni i neriješeni.  
Krinke su danas postale sastavni dio outfita, a skidaju se tek kada se cilj postigne – uništavanje svih tradicionalnih vrijednosti, i svega onoga što je čovjeku davalo snagu, dostojanstvo i ponos. Kada se tako jedno ljudsko biće ogoli, ono ostaje rob, i potaje robot, ravnodušan na bol drugoga, tolerirajući nepravdu, pravdajući bezakonje, spreman preuzeti ulogu marionete koja će izvršavati zadaće nekom drugome.
Pogledajmo samo malo na vrijednosti koje današnji svijet promovira, zar one nisu usmjerene protiv čovjeka, obitelji i Boga? Ako nisu, što je onda legalizacija istospolnih brakova, zamrzavanje nerođenih života, legalizacija prostitucije, odobravanje abortusa i sl.?  
Ako je navedeno u skladu sa moralom, onda je moral zaista postao krajnje nemoralan.
Najlakši put do potpunog istrjebljenja tradicionalnih vrijednosti, koje svoje uporište pronalaze u kršćanstvu, jest naravno na sve moguće načine blaćenje katoličke Crkve. Tako se danas među skoro devedesetpostotnim katoličkim življem sve češće može čuti da Crkva funkcionira kao i svaka druga korporacija, želi zgrnuti što više novca, i to po mogućnosti crpljenjem državnog proračuna koji pune porezni obveznici – naivni vjernici. Vode je lopovi, pedofili, klerofašisti, nacisti, varalice i slično. Crkva je danas prikazana kao oličenje pokvarenosti i netolerancije.
Razlog, jer se buni protiv svega onoga maloprije spomenutog i još puno toga što smo učili na vjeronauku, koji će se eto možda i izbaciti iz nastavnog plana i programa jer diskriminira djecu (!?) drugih nacionalnosti i vjeroispovijesti.  
Zašto je ovo najlakši put do istrebljenja pravih vrijednosti? Zato što je Crkva posljednja utvrda obrane dostojanstva i identiteta čovjeka kao ljudskog bića stvorenog na Božju sliku.
Oni koji još uvijek stoje uz Crkvu, izloženi su podsmijehu, te i oni sami dobivaju različite epitete, najčešće su zatucani, ispranih mozgova i nacističkih usmjerenja.
U takvoj kušnji, sve je više onih koji poskrivećki izražavaju svoju vjeru, odnosno ne izražavaju je, i sukladno tome gube je.
Prije 500 godina tajili su je u strahu za goli život, danas je taje da ne budu socijalno izolirani. I u jednom i u drugom slučaju, u vrlo kratkom roku, vjera iz tajnosti prelazi u nevjeru ili, još gore krivovjerje.
Naravno ostaje velik broj onih koji sve te napade na Crkvu podnose kao križ, ne strahujući od ljudi, a sa pouzdanjem u Spasitelja koji je već iznio svoj križ. Takvi nisu zanimljivi televiziji, iako su trn u oku pa ih se lagano, kao da ne postoje, sustavno zaobilazi.
No, zato imamo poplavu nekih novih, modernih zapadnjačkih vjerovanja koji imaju veze sa svačim osim sa Istinom, a nastoje popuniti onu prazninu duše iz koje smo protjerali Isusa. Ta je praznina, čovjekova urođena potreba za duhovnošću, za nadom, koja je usađena u nas pri začetku kao u Božja bića, i koju nijedna druga duhovnost ne može nadomjestiti.
Pa ni duh različitih new-ageovskih vjerovanja koja propagiraju moderni svjetski gurui, mutnih života. Mnogi upadaju u tu zamku liberalizacije vjerovanja i nevjerovanja, ovisno o raspoloženju, godišnjem dobu i  broju godina. U svom tom, da se podsjetimo na ostavštinu našeg dragog turcizma, džumbusu, lutamo od različitih eksperimentiranja. Pa iako nas je život naučio da bajke ne postoje, okrećemo brojeve različitih baba vračara sa televizije koje proriču budućnost iz viska, liječe na daljinu preko telefonske žice i gsm mreže te bacaju vradžbine zaljubljivanja. Kako je molitva predosadna, smiruju nas Sai Baba, yoga i Milan tarot.
Nismo zadovoljni svojim životima, pa zato okrivljujemo starog Boga kojeg potom osuvremenjujemo različitim istočnjačkim bogovima, a klanjamo im se svojom razuzdanošću i narcisoidnošću. Na kraju od široke palete bogova koje nam novo doba nudi, zaključujemo da je ipak krajnje stvorenje samo čovjek, i da je samo čovjek jedini bog i cilj. I tu upadamo u živo blato grijeha, a poznato nam je da kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni (Mt 21,21-43)
U doba kada je moral relativan pojam, a etika nema veze sa kršćanstvom iako svoje temelje kao nauka gradi na njemu, ovakav pokret, pojava ovakve new-age nazovi duhovnosti ne treba čuditi nikoga, pa ni one koji se ne smatraju njezinim pristašama. Gdje će se inače ugnijezditi ovakvo što, ako ne u svijetu u kojemu žive nezadovoljni ljudi koji se stalno guše u krizama identiteta, obespravljeni, ostavljeni, i usamljeni.
Takvima je najlakše prodati svaku priču, razočarani ljudi spremni su se uhvatiti za svaki privid, sve dok se ne slome u svoj toj iscrpljenosti.
No ne nasjedaju svi na gatare new agea, još je više, barem kod nas formalnih vjernika koji bi se mogli nazvati „vjerujem u Boga, al ne idem u crkvu jer su svećenici pedofili i lopovi“ vjernici. Takvi u svom životu samo dvaput sigurno pređu preko crkvenih vrata. Prvi put na krštenju, i drugi put kad ih se iznosi u lijesu.
Nekako se čini da je najmanje onih koje sve krize nisu pokolebale i koji su čvrsti i stameni u svojoj vjeri, prihvaćajući svaki križ kao put za spasenje, a svaki progon Crkve kao potvrdu katoličke vjere. No, možda je i to privid, možda je ovakvih najviše, no, njihov glas se teško može čuti u zemlji u kojoj su dva prva čovjeka na VI sa vjerom, jedan je agnostik, a drugi bira po potrebi između ateizma, agnosticizma i katoličanstva.
Ostali se ne izjašnjavaju toliko, što i ne čudi, jer je došlo vrijeme kada je izgleda poželjnije biti gay nego katolik. Grubo, ali istinito.
Duh koji je danas zavladao cijelim svijetom, pa tako i našom domajom, nosi zaista turobnu krinku na svojem licu, no nije ta maska neodvojiva od njegovog čađavog lica. I ona mora jednom pasti. A početi će padati kada se opametimo i vratimo svojim korijenima, vjeri u jednoga Boga, Spasitelja, koji pripušta kušnje, ali nas ne napušta, niti nam daje više nego li možemo podnijeti. Sve ostalo, ovisi o jačini naše vjere.
Prestanimo stoga  biti štovatelji vjere kao nekog folklora koji izvodimo dvaput godišnje radi publike i vratimo Boga na mjesto u duši koje Mu pripada, naposljetku ona je Njegova, nama samo posuđena i jednom ćemo Mu je morati vratiti, a tada nijedna krinka neće moći sakriti njezin pravi sadržaj.

Leave a Reply

Your email address will not be published.