CRKVA – TRAJNO RAZAPINJANI KRIST

Raspelo

RaspeloKRISTA I DANAS RAZAPINJU…

Sve se više po medijima javlja napada na Crkvu. Sa  zluradošću traže se povodi u pogreškama neznatnog broja pojedinaca, kojih je bilo od Jude a bit će ih do konca svijeta, dok se sve dobro u Crkvi koliko ga ni blizu nema nijedna  organizacija ovog svijeta nema, prešućuje, omalovažava pa čak i napada! Za pravog vjernika odveć prozirrno – za slabog sablažnjivo. Preporučujemo ovaj članak katoličke novinrake koga donosimo.

RaspeloCrkva na medijskom raspelu današnjice

Svakodnevno možemo svjedočiti medijskom neselektiranom granatiranju Katoličke Crkve, i to najviše od strane rumenih televizijskih lica koji svoju moć utjecaja na javnost odlično koriste kako bi mogli osvijestiti tu istu javnost o „strašnoj i mračnoj organizaciji“ utjelovljenoj u Crkvi.
Da ne bi ovo zvučalo pregrubo,iako već zvuči, dobro je naglasiti kako nije Katolička Crkva nedodirljiva institucija koja ne smije biti podložna pogrešci, a samim time i kritici dok ta kritika ostaje u nekim normalnim i poželjnim okvirima.
No, kako je samo zanimljiva vijest dobra vijest, nekako prečesto kritika iskače iz poželjnih okvira, a osuđujući individualan slučaj, mediji su sve skloniji doslovnom sotoniziranju onog najsvetijeg što imamo ovdje na zemlji – Crkve.

Svećenici pedofili, svećenici hedonisti, svećenici koji ne žive u celibatu…izvanredan je temelj ne samo za vijest nego i za medijsku trakavicu koja će se povlačiti na stranicama i stranicama novina te ispunjati tv programe danima.  
A naravno, kada se Isusovo naslijeđe na zemlji dovoljno oblati na taj način, onda se pronađu neki novi povodi za kritizerstvo. Tada se započinje otvoreno natjecanje u sakupljanju relevantnih znanstvenih dokaza kako je crkveni nauk o početku ljudskog života neutemeljen, javljaju se ženske udruge koje zagovaraju abortus kao temeljno ljudsko pravo… zabranjuje se isticanje raspela u javnim institucijama, ali i raspravlja se o zabrani njegova nošenja oko vrata jer to na neki čudan način potiče na netoleranciju i diskriminaciju. Potom se javljaju u etere zagovornici stajališta kako vjeronauk pod hitno treba zamijeniti seksualnim odgojem, jer činjenica je da mladi stupaju u seksualne odnose prije vremena, a kad je već tako onda ih mi stariji trebamo uputiti kako da se zaštite od „neželjenih“ posljedica, čitaj trudnoće, i spolno prenosivih bolesti. Naravno, nitko se pritom ne zalaže za to da se učenike upućuje na predbračnu čistoću, jer to još samo propovijeda ona stara Crkva čiji su svećenici pedofili i lopovi.
Eto, nažalost, tako nekako i puno više od toga, čujemo o Crkvi kroz krojače našeg mišljenja. Naravno, da ne bi ispalo da u medijima nema nimalo prostora koji je ostavljen zagovornicima Evanđelja, potrebno je naglasiti kako postoje i takvi sadržaji. No, smišljeno ili ne, vrijeme njihova prikazivanja je većinom vikendom kada većina obitelji izbiva iz svojih domova, ili u vrijeme ručka kada su svi zauzeti onim što je na tanjuru a ne onim što je na ekranu.
Naravno, kada je riječ o serijama, filmovima i utakmicama, dobro je odmjereno kada će se takvi sadržaji emitirati, odnosno u skladu sa ciljanom skupinom kojoj su namijenjeni. Pa tako, kako bi se učinak poboljšao, uz utakmice idu reklame o alkoholu i oskudno odjevenim ženama, uz serije smo zatrpani čudesnim kozmetičkim preparatima i deterdžentima, a uz filmove najave još filmova i reklame koje uzdižu čisti hedonizam i površnost.
U svom tom komercijalnom džumbusu, informativni bi program trebao ostati nepokolebljivo objektivan, dvostran, edukativan, demokratičan. I gle čuda, sva ta stajališta urednici stalno i ističu, a primatelji naivno sav program bezrezervno uzimaju kao kvalitetan. Upravo zato rijetki upale svoju kritičku svijest pravovremeno, neki je ne pale nikako.
Zato se olako, nakon jednog priloga u Dnevniku na osudi javnosti nađe dubrovački biskup kada zabrani prikazivanje filma koji se kosi sa naukom Isusa Krista u prostorima čiji je vlasnik biskupija, i to od javnosti koja se deklarira kao većinom katolička. Ista javnost osuđuje i uči zadarskog nadbiskupa svjetovnom i kanonskom zakonu u odnosu na njegovo postupanje u svezi svećenika iz Bibinja osumnjičenog za pedofiliju, a sve na temelju medijskog izokretanja njegovih riječi i djelovanja prema kojima je navodno sam nadbiskup štitio osumnjičenog svećenika i zataškavao njegova djela. Naravno, rijetko koji medij je prikazao i drugu stranu medalje, te je javnost dobila osim još jednog izopačenog svećenika koji bi kao eto,  trebao biti ravan Bogu a ne podložan grijehu kao i svaki drugi čovjek, i kriminalnog nadbiskupa koji istom daje alibi.
Naravno, da ne bi bilo zabune, onda kada se dokaže krivica, zločinca treba kazniti sukladno zakonu, no dotada bi mediji trebali objektivno i koncizno davati provjerene informacije. To se uči na prvom semestru  prve godine studija novinarstva.
No, kako su mediji odavno svojoj zadaći dodali i onu manipulativnu, nije dosta uputiti korisnike na nevaljalosti u Katoličkoj Crkvi u odnosu na pojedini slučaj, već se uredno nadovezujući na jednu aferu, zaredaju i „logični nastavci“, a sve kao slučajno. U vrijeme korizme.
Tako, naprimjer, imamo priliku gledati talk show sa temom celibata. Naravno, svi pozvani gosti su bivši svećenici, oni koji su celibat odlučili prekinuti te se odriješiti. Dok se oni ispovijedaju voditeljici i gledateljstvu koje je odavno prestalo biti poštovano, cijela publika ljudski suosjeća sa njihovim ljubavima koje su morale trpjeti kruti zakon Katoličke Crkve dok je trajalo njihovo svećeništvo. Konačni zaključak ove empatične emisije je da Katolička Crkva čini veliku grešku sa ustrajanjem u celibatu, te voditeljica, kao pozvana osoba, i završava znakovito svoju emisiju riječima kako se nada da će i celibatu u Crkvi uskoro doći kraj ostavljajući time misao otvorenu za daljnju raspravu. Naravno, sutradan se netko nadoveže, i iznese tvrdnju kako bi možda bilo manje pedofilije u Crkvi kada bi celibat bio ukinut mada jedno s drugim nema nikakve veze.
Naposljetku, većina svećenika biva proglašena pedofilima, a nauk Spasitelja svijeta labav i neprikladan prilikama.
I moglo bi se do u nedogled razmatrati teme koje su prethodnih dana učile primatelje informacija, da je Crkva zastarjela institucija utemeljena za mučenje ljudi što samo po sebi ne drži vodu jer ju je utemeljio sam Bog, Isus Krist. Isti onaj kojeg danas skoro svakodnevno ponovno razapinjemo na križ, a busamo se u prsa nazivajući se vjernicima i zgražamo se nad onima koji su ga razapeli prije 2 000 godina.
Bog ne muči ljude, znamo vrlo dobro tko se ponekad zna zavući i u ono najsvetije kako bi nas nevjerne i slabe zaveo.
Zato idući put, kada uključimo televizor, uključimo i svoju katoličku svijest, i ako već novinari koji tamo rade to ne znaju, potrudimo se mi okrenuti medalju i sa druge strane.
Crkva je Božje naslijeđe na zemlji, Isusov zalog ovozemaljskom svijetu, Crkva i danas provodi Isusovo spasiteljsko djelovanje jednako kao što je to činila prije 2 000 godina i kao što će činiti do konca svijeta.
No, Crkvu čine ljudi od krvi i mesa, i činjenica da su ti ljudi posvećeni Bogu na različit ili uzvišeniji način od nas laika ne znači da su manje skloni grijehu. Dapače, Zlomu su time još zanimljiviji.
Imajmo to na umu idući put kada budemo kritizirali i osuđivali, a imajmo na umu i da je samo jedan koji je hodio zemljom bio bezgrešan.
Zove se Isus Krist, Bog, i njega smo razapeli, sjetimo se češće toga.