„Tko si, Gospodine?“ – „Ja sam Isus kojega ti progoniš…“
Savle, Savle, zašto me progoniš? – riječi su to što su ispresjecale na sitne dijelove biće okrutnog progonitelja kršćana, čovjeka čiji je jedini cilj bila trka za ovozemaljskim dobrima, a mjera kojom je stope do tog cilja mjerio bijahu pogaženi ljudski životi.Riječi su to što su ispresjecale zvijer i u treptaju oka od nje sazidale čovjeka. Pavla.
Među svim vjernicima, odabrao je Gospodin jednog, ne nevjernika, već pasioniranog mrzitelja vjere i pretvorio ga u čovjeka čija će jedina hrana postati vjera u Krista. Otklonio je On ljuske sa njegovih očiju, podario mu nove poglede, a ime njegovo zauvijek promijenio krstivši ga iz Savla u Pavla. I bi to obraćenje savršen primjer. Isus pomiče planine.
„Ja sam Isus kojeg ti progoniš“ i danas je nad Savlima ovog svijeta Kristov šapat, Savlima koji se sudaraju, gledaju u oči, osuđuju jedan drugoga a ne vide da je svaki od njih, u većoj ili manjoj mjeri, Savao. To sam ja, to si i ti. Ne vežemo željeznim okovima bližnje i ne vodimo ih strašnim sucima, ne bacamo ih gladnim lavovima. Iako i to neki čine. Možda ne ubijamo življenje, većina ne, al svi ponekad ubijamo život. U bližnjemu, u sebi. Pa, u čemu je razlika?
Ne pronalaziš se u tom opisu?
Zar nikada nisi nekad izložio podsmijehu svog bližnjeg? Barem jednom mu ogulio dostojanstvo kao koru banane jer je umjesto rutinskog užitka birao Boga? Nisi baš nijednom pomislio ili mu rekao da je fanatik, da mu je ispran mozak jer traži Boga na svakom mjestu. Nisi li kolutao očima na potrebu svog prijatelja da jedan djelić svog dana umjesto ispraznom užitku posveti molitvi? Nije ti smiješno i besmisleno 15 minuta pauze na poslu potrošiti na dvije cigarete, brzu kavu ili kratki trač party, al zato jedva čekaš osuditi kolegu koji tih 15 minuta poklanja Krunici. Smiješno zar ne? Prianjaš li nestvarnom i neodrživom životu kojemu nas uče moderni televizijski pedagozi, žeđaš li za brzim uspjehom? Ti se ama baš nikada ne junačiš u virtualnom svijetu,a zapostavljaš stvarni život? Nije ti ama baš nikada jezik brz na osuđivanju? Smatraš se modernim i tolerantnim na različitosti pa ne daš do riječi onome što ne dijeli tvoje mišljenje? Vjeruješ li u pravo na izbor tako što pretvaraš svog zaposlenog u roba, ohološću zabranjuješ izbor drugome? Poštuješ li i voliš svog partnera tako što mu oduzimaš dostojanstvo? Voliš li sebe tako što cijelog života kopaš rupu u koju ćeš naposljetku sam upasti? Ako se i dalje ne prepoznaješ, onda slobodno nadodaj još koju riječ u ovaj niz…
Svi putujemo u neki svoj Damask. Nekog će Gospodin na tom putu presresti ranije, nekog kasnije, no sigurno je, nikoga neće zaobići. I baš ćeš i ti, kao i ja, jednom dobiti, a možda si već i dobio priliku okrunjenu slobodnom voljom. A onda će pred tobom kao zid stati izbor. Hoćeš li ga premostiti ili ćeš u nj lupiti glavom, na tebi je. Baš kao i na meni.
Jesi li spreman suočiti se sa sobom i sa okolinom ili ćeš nastaviti lelujati u životarenju dok jednom ne staneš pred Njega i posramljeno pogneš glavu dok ti iščitava retke tvojih misli, riječi, (ne)djela i propusta. Onda neće biti natrag, a Damask će biti samo utopija kojoj si se nadao na ovom svijetu.
Ne daj da te utopije zavedu, već na vrijeme ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti…
…I ne boj se.