Svijećnica – oživimo svijetlost svoje svijećeSvijećnica je dan kada su Djevica Marija i njezin djevičanski odabranik prinijeli novorođenče Isusa u hram da bi Ga po židovskom zakonu kao prvorođenca prikazali Bogu te prinijeli žrtvu u obliku dva grlića ili dva goluba.
Tog je dana u hramu bio bogobojazni starac Šimun kojemu je Bog objavio kako neće umrijeti dok ne vidi Spasitelja svijeta uobličenog u čovjeka, nemoćno dijete.
Uz Šimuna u hram je došla i proročica Ana, vjerna žena koja je nakon smrti svoga muža, kao udovica provodila ostatak života u molitvi i postu. I jedno i drugo u sebi su nosili neiskvareno i čisto svjetlo koje je zablještalo u trenutku kada su ugledali najčišće od sviju, svjetlo Isusa Krista.
Tog je dana u hramu bio bogobojazni starac Šimun kojemu je Bog objavio kako neće umrijeti dok ne vidi Spasitelja svijeta uobličenog u čovjeka, nemoćno dijete.
Uz Šimuna u hram je došla i proročica Ana, vjerna žena koja je nakon smrti svoga muža, kao udovica provodila ostatak života u molitvi i postu. I jedno i drugo u sebi su nosili neiskvareno i čisto svjetlo koje je zablještalo u trenutku kada su ugledali najčišće od sviju, svjetlo Isusa Krista.
Šimun je tada nazvao Isusa svjetlošću na prosvjetljenje naroda, slavom svog puka izraleskog, ali je poniznim roditeljima, prvenstveno Djevici izustio i proročke riječi Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – 35a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!”(Lk 2,25)
Proročica Ana, također osjetivši da je stigao čas, i da je Otkupitelj svijeta tu, iako još nejače koje ne zna govoriti pravi Bog, pohitala navješćivati i pripovijedati puku da je On stigao.
Josip se i u ovoj prigodi pokazao kao snažan otac, velika potpora svojoj ženi, zaštitnik svog djeteta, iako je to Dijete Bog. A Marija, mlada majka pokazala je i u ovoj prilici koliko pouzdanje i vjeru ima, pokazala je zašto je Bog baš Nju odabrao za svoju roditeljicu.
Majke štite svoju djecu i ponekad strah za vlastito dijete nadilazi racionalnu zaštitu, a Marija, svoje novorođenče, dijete od 40 dana, predaje u ruke nepoznatog starca Šimuna, čovjeka kojega vidi prvi put u životu. I nije o to učinila sa imalo sumnje i straha, dapače, Djevica je znala da dijete koje je rodila nije samo njezino i Josipovo dijete već ponajprije Božje, ono je i samo Bog. Time nam i tada, iako možda neizravno poručuje, kao najsvetija majka od svih majki, da ne strahujemo toliko za svoju djecu, i da se ne ponašamo prema njima kao prema svome vlasništvu, jer svako dijete iako rođeno iz utrobe svoje majke, prvo je dijete Božje, i Bog ga čuva. Zauzvrat od nas traži samo povjerenje.
Ovoliko pouzdanje Isusovih roditelja znak je velike vjernosti i ta se vjernost očitovala u njima svijetlošću koju je Bog prepoznao i odabrao. Isto to svijetlo, Bog je prepoznao i u Šimunu, i u Ani, i u svim onim svetim ljudima o kojima nam Biblija svjedoči. No nije se ono ugasilo sa fizičkom smrću ovih ljudi, ono svijetli i dalje, i svijetliti će dovijeka.
Naravno, kao što je nebrojeno puta u Svetom Pismu nazvan, Isus je svijetlo svijeta, u Njemu je svjetlo doneseno na svijet. Otada, on hodi do svakog od nas sa svojom svijećom i dijeli taj sjaj kako bi prestali živjeti u mraku.
Svjetlo Isusovo, rođeno prije više od 2 000 godina u Betlehemu, od nepoznate djevice i siromašnog tesara, progonjeno i tiho živjelo je do svoje 30-e godine pomažući svome ocu u tesarskoj radionici, služeći svojoj majci u kućanstvu, uveseljavajući ih i zabrinjavajući jednako kako to svako dijete čini svojim roditeljima. Svijetlo u Njemu cijelo to vrijeme jednako je svijetlilo, do časa kada se počelo objavljivati narodima i širiti. Preko Judeje i Galileje, pa na istok, preko Indije i Kašmira,te na zapad preko Male Azije i Grčke, preko naših krajeva do Rima i Španjolske, zapalivši potom cijelu Europu. A onda se iz Europe proširilo na cijeli svijet. I cijeli je svijet gorio i gori svijetlom Isusa Krista.
Svima koji Mu vjeruju obećava, I vi ćete postati svijetlo.
No, ljudi teško povjeruju, pa i u Isusovom vremenu, pokazali su, odnosno pokazali smo, mrak svojih duša priredivši Bogu neviđenu muku, koju je on nama na otkupljenje podnio, zamolivši nebeskog Oca da nam oprosti za to. Ondašnja uprava i ljudi koji su joj služili smatrali su da će svijetlo biti ugašeno poput svijeće na
vjetru onda kada Isusa razapnu na križ. No, prevarili su se, svijetlo je i dalje svijetlilo, pa i u času kada je fizički umirao, dogodila su se tolika obraćenja, toliko se duša upalilo.
Isus je uskrsnuo,a ta mala iskra veličanstveno je, i još jače zasvijetlila, postala je vatra koju nitko više neće moći ugasiti.
I što je više mraka na svijetu to ona jače grije. A mraka je kroz povijest toliko bilo. Toliko ratova, ideologija koje su pozivale na zlo, toliko bola, siromaštva, a opet toliko snage, toliko vjere. I upravo zbog te vatre koja ne gori u svima, svijet se po stoti put nanovo rađa, On mu daje novu priliku.
Vatra Kristova danas stoji na velikoj vjetrometini, udaraju je odasvud želeći je otpuhati. Mnogi je smatraju nepoželjnom, toliki odbacuju vjeru u jedinog Boga, izjednačavajući je sa ideologijom ili potporom ideologijama koje su donijele zla. Toliki Boga smatraju krivcem za sve loše što se događa smatrajući da je On taj koji zlo šalje ljudima kao kaznu za grijehe, a zapravo ne znaju da Bog ne kažnjava, već milostivo štiti i poziva da mu se vratimo. Toliki Ga priznaju kao formalnost, ali neobdareni strahom Božjim, žive kao da Ga nema, često mijenjajući neopipljivog Boga opipljivim materijalizmom. Oni su svijetlo ugasili, svjesno i grubo. A opet, mnogo je i onih koji Ga ne žele upoznati i koji smatraju da je čovjek sam svoj Bog. I propadaju sve dublje.
Ovo vrijeme na najgrublji mogući način želi ugasiti svijetlo svijeta, živjeti u mraku kao da se nemoral i iskvarenost mogu sakriti. No, Isus svijetli, jače i jače, razotkrivajući zlo, i privlačeći sve više duša. A Njemu je sve moguće, pa tako i upaliti svijetlo u najokorjelom srcu.
Sav materijalizam, nemoral, bogohuljenje, praznovjerje, nehumanost, izopačenost, profiterstvo, sav jad ovog svijeta ne mogu tu malu vatru, ugroženu sa svih strana ugasiti. Zato kršćani, danas u svojim rukama, u tišini i mraku blagoslivljaju svoje svijeće i u njezinom slabašnom svijetlu gledaju odraz pravoga Boga, onoga koji nas je spasio od grijeha i koji nas i danas, svaki dan, spašava. Od svakog zla, pa i onog iz nas samih.
Zapalimo i u srcu svijeću, i održavajmo njezino svijetlo kroz život, svijetlimo drugima kao evangelizatori ljubavi, kao svijetlost svijeta na što smo i pozvani.
Današnjem svijetu ništa nije potrebno više od toga, jer samo Njegovo svjetlo uistinu izbavlja.
Proročica Ana, također osjetivši da je stigao čas, i da je Otkupitelj svijeta tu, iako još nejače koje ne zna govoriti pravi Bog, pohitala navješćivati i pripovijedati puku da je On stigao.
Josip se i u ovoj prigodi pokazao kao snažan otac, velika potpora svojoj ženi, zaštitnik svog djeteta, iako je to Dijete Bog. A Marija, mlada majka pokazala je i u ovoj prilici koliko pouzdanje i vjeru ima, pokazala je zašto je Bog baš Nju odabrao za svoju roditeljicu.
Majke štite svoju djecu i ponekad strah za vlastito dijete nadilazi racionalnu zaštitu, a Marija, svoje novorođenče, dijete od 40 dana, predaje u ruke nepoznatog starca Šimuna, čovjeka kojega vidi prvi put u životu. I nije o to učinila sa imalo sumnje i straha, dapače, Djevica je znala da dijete koje je rodila nije samo njezino i Josipovo dijete već ponajprije Božje, ono je i samo Bog. Time nam i tada, iako možda neizravno poručuje, kao najsvetija majka od svih majki, da ne strahujemo toliko za svoju djecu, i da se ne ponašamo prema njima kao prema svome vlasništvu, jer svako dijete iako rođeno iz utrobe svoje majke, prvo je dijete Božje, i Bog ga čuva. Zauzvrat od nas traži samo povjerenje.
Ovoliko pouzdanje Isusovih roditelja znak je velike vjernosti i ta se vjernost očitovala u njima svijetlošću koju je Bog prepoznao i odabrao. Isto to svijetlo, Bog je prepoznao i u Šimunu, i u Ani, i u svim onim svetim ljudima o kojima nam Biblija svjedoči. No nije se ono ugasilo sa fizičkom smrću ovih ljudi, ono svijetli i dalje, i svijetliti će dovijeka.
Naravno, kao što je nebrojeno puta u Svetom Pismu nazvan, Isus je svijetlo svijeta, u Njemu je svjetlo doneseno na svijet. Otada, on hodi do svakog od nas sa svojom svijećom i dijeli taj sjaj kako bi prestali živjeti u mraku.
Svjetlo Isusovo, rođeno prije više od 2 000 godina u Betlehemu, od nepoznate djevice i siromašnog tesara, progonjeno i tiho živjelo je do svoje 30-e godine pomažući svome ocu u tesarskoj radionici, služeći svojoj majci u kućanstvu, uveseljavajući ih i zabrinjavajući jednako kako to svako dijete čini svojim roditeljima. Svijetlo u Njemu cijelo to vrijeme jednako je svijetlilo, do časa kada se počelo objavljivati narodima i širiti. Preko Judeje i Galileje, pa na istok, preko Indije i Kašmira,te na zapad preko Male Azije i Grčke, preko naših krajeva do Rima i Španjolske, zapalivši potom cijelu Europu. A onda se iz Europe proširilo na cijeli svijet. I cijeli je svijet gorio i gori svijetlom Isusa Krista.
Svima koji Mu vjeruju obećava, I vi ćete postati svijetlo.
No, ljudi teško povjeruju, pa i u Isusovom vremenu, pokazali su, odnosno pokazali smo, mrak svojih duša priredivši Bogu neviđenu muku, koju je on nama na otkupljenje podnio, zamolivši nebeskog Oca da nam oprosti za to. Ondašnja uprava i ljudi koji su joj služili smatrali su da će svijetlo biti ugašeno poput svijeće na
vjetru onda kada Isusa razapnu na križ. No, prevarili su se, svijetlo je i dalje svijetlilo, pa i u času kada je fizički umirao, dogodila su se tolika obraćenja, toliko se duša upalilo.Isus je uskrsnuo,a ta mala iskra veličanstveno je, i još jače zasvijetlila, postala je vatra koju nitko više neće moći ugasiti.
I što je više mraka na svijetu to ona jače grije. A mraka je kroz povijest toliko bilo. Toliko ratova, ideologija koje su pozivale na zlo, toliko bola, siromaštva, a opet toliko snage, toliko vjere. I upravo zbog te vatre koja ne gori u svima, svijet se po stoti put nanovo rađa, On mu daje novu priliku.
Vatra Kristova danas stoji na velikoj vjetrometini, udaraju je odasvud želeći je otpuhati. Mnogi je smatraju nepoželjnom, toliki odbacuju vjeru u jedinog Boga, izjednačavajući je sa ideologijom ili potporom ideologijama koje su donijele zla. Toliki Boga smatraju krivcem za sve loše što se događa smatrajući da je On taj koji zlo šalje ljudima kao kaznu za grijehe, a zapravo ne znaju da Bog ne kažnjava, već milostivo štiti i poziva da mu se vratimo. Toliki Ga priznaju kao formalnost, ali neobdareni strahom Božjim, žive kao da Ga nema, često mijenjajući neopipljivog Boga opipljivim materijalizmom. Oni su svijetlo ugasili, svjesno i grubo. A opet, mnogo je i onih koji Ga ne žele upoznati i koji smatraju da je čovjek sam svoj Bog. I propadaju sve dublje.
Ovo vrijeme na najgrublji mogući način želi ugasiti svijetlo svijeta, živjeti u mraku kao da se nemoral i iskvarenost mogu sakriti. No, Isus svijetli, jače i jače, razotkrivajući zlo, i privlačeći sve više duša. A Njemu je sve moguće, pa tako i upaliti svijetlo u najokorjelom srcu.
Sav materijalizam, nemoral, bogohuljenje, praznovjerje, nehumanost, izopačenost, profiterstvo, sav jad ovog svijeta ne mogu tu malu vatru, ugroženu sa svih strana ugasiti. Zato kršćani, danas u svojim rukama, u tišini i mraku blagoslivljaju svoje svijeće i u njezinom slabašnom svijetlu gledaju odraz pravoga Boga, onoga koji nas je spasio od grijeha i koji nas i danas, svaki dan, spašava. Od svakog zla, pa i onog iz nas samih.
Zapalimo i u srcu svijeću, i održavajmo njezino svijetlo kroz život, svijetlimo drugima kao evangelizatori ljubavi, kao svijetlost svijeta na što smo i pozvani.
Današnjem svijetu ništa nije potrebno više od toga, jer samo Njegovo svjetlo uistinu izbavlja.