Uskrsnuće Gospodinovo

Uskrs-Nina-W
Uskrs-Nina-WUskrsnu Gospodin doista!
 
Isus Krist, Sin Božji postao je čovjekom, blizak čovjeku u svemu osim u grijehu, pretrpio užasnu i nepravednu ljudsku kaznu, umro na križu kao najveći razbojnik, a onda uskrsnuo kako bi nas spasio. Ne onda, ne sada, nego za vječnost. Te istine kršćanin mora biti svjestan svaki dan.

Neki dan smo u Neumu imali priliku gledati uprizorenje Muke Gospodinove. Mnogi su i zaplakali, a svi smo bili sigurno potreseni prizorima koji zapravo nisu ni tisućiti dio stvarne patnje koju je proživio Krist. Svi smo u tim trenucima patili s Njim, željeli mu pružiti ruku da se pridigne nakon pada, obrisati Mu krv i znoj, dati Mu vode da se napije. Suosjećali smo, suživjeli, a gdje smo bili sutra? Gdje smo bili dan prije? Jesmo li imali na umu Krista koji pada, koji pati na križu ili smo se samo sjećali izvrsne glume i organizacije? Jesmo li ostali u dubinama ili smo isplivali na površinu, onu životnu, standardnu kolotečinu. Zapitajmo se svi.
U finalnim trenucima neumske Pasije, glumac koji igra Krista podiže ruke prema nebu ozaren posljednjim kasnosutonskim zrakama sunca. Ljubav je pobijedila. Potresenost u nama koji smo gledali zamjenjuje nevjerojatan osjećaj. Nada, sigurnost, volja, ispunjenost, odlučnost, voljenost, vjera i predanost.
Koliko su ti osjećaji potrajali? Koliko smo bili sigurni da smo spašeni, a koliko nam je trebalo da se vratimo svojim „nerješivim“ brigama? Koliko je trajala naša nada? Kada smo se počeli prepuštati strahovima? Koliko smo metara ili kilometara prošli prije nago se istrošila ona ispunjenost?
Koliko je među nama onih zaista vjernih? Onih kojima je Uskrs svaki dan, onih koji u svakom svom grijehu vide Kristovu bol i zato cijeli svoj život uče školu izbjegavanja skliskog terena?
Da bismo naučili prihvaćati Kristovu realnost, opipljivu stvarnost Njegova uskrsnuća, trebamo prihvatiti sebe. Secirati svoju osobnost na sitne dijelove i lišeni egoizma sagledati što je ono što nas ponekad ili većinu vremena čini lošima, gdje je kvaka koja nas udaljava od bližnjega? A onda krenuti u remont. Hrabri, ustrajni remont da bismo jednom mogli prihvatiti Krista i zatitrati svaki put kada pomislimo na Njegovu bol, kada ugledamo križ, kada se molimo. Osjetiti pobjedu koja će trajati, osjećati pobjedu ozarenu zrakama sunca, odjevenu u bijelo.
Krist je postao čovjekom, meni i tebi sličan, sličan u svemu osim u grijehu. Uskrsnuo je da bi naše boli odnio, oslobodio nas od grijeha, i zauvijek, ali zauvijek koje je vječno otkupio. Kada ćemo toga postati uistinu svjesni, koliko će puta Krist još morati vrisnuti pod bičem i čavlom da bismo prihvatili tu istinu i počeli ju zaista živjeti?
Nina Lovrić